Prvo, treba razlikovati pojam bioterorizma od biološkog rata, prvenstveno zbog nesrazmjera u količini i intenzitetu eventualno korištenih bioloških agensa. Zadnjih se nekoliko godina ovaj pojam dosta rabi u kontekstu mogućnosti masovnih zaraza stanovništva epidemijskih razmjera, a situacija je u jednom trenutku bila toliko često na naslovnicama, da je gotovo dovela do panike. To se osobito odnosi na razdoblje nakon terorističkog napada na WTC i pisama sa sporama antraksa, što je uistinu i bio teroristički čin.

Pod biološkim oružjem smatramo patogene mikroorganizme, prvenstveno bakterije i viruse, u količinama i/ili infekcijskim potencijalom kojim se mogu zaraziti i oboljeti velike skupine ljudi na jednom području. Za razliku od kemijskog oružja u I svjetskom i u Vijetnamskom ratu, biološko se oružje do sada uglavnom primjenjivalo u manjim ratovima, poput onog između Iraka i Irana. Međutim, smatra se da biološko oružje, iako je ubijalo stotine, vjerojatno i tisuće ljudi, nikad nije moglo biti učinkovito korišteno. Eventualnim genetskim modifikacijama virusnog i bakterijskog genoma to bi mogao biti slučaj u bližoj budućnosti ukoliko se primjerice poveća rezistentnost bakterija na antibiotike, ili poveća infektivni potencijal samog patogena.

Stoga je zapravo glavna uloga biološkog oružja ne da ubije, već da načini psihološku štetu u glavama ljudi države protiv koje se koristi.

Spomenuti ću nekoliko patogenih mikroorganizama koje se najčešće koriste kao biološko oružje i razloge zašto je to tako.
Uvjerljivo je najpoznatiji od njih Bacillus anthracis, drugim riječima bacil antraksa. To je bakterija koja se u uvjetima nepogodnim za razmnožavanje iz svoje vegetativne forme pretvara u sporogenu, stvarajući visoko otpornu sporu, koja u okolišu može preživjeti gotovo neograničeno dugo, a dokazano je, barem kroz 50 godina. Stoga nakupina više desetaka tisuća spora zapravo naliči na fini bijeli prah. Potrebna je ogromna infrastruktura da se proizvedu veće količine ovog praha, iako je sam proces proizvodnje dovoljno primitivan da bi ga mogao primijeniti i student medicine.
U prirodi, spora antraksa ima svugdje u zemlji, ali u malim koncentracijama. Bio-napad bi pak podrazumijevao, ako želi biti uspješan, ispuštanje velikih količina od najmanje nekoliko kilograma spora. Primjerice, Svjetska zdravstvena organizacija je dala ilustrativan primjer posljedica eventualnog velikog napada: ukoliko se 50 kg spora antraksa ispusti niz vjetar u gradu od pola milijuna ljudi, smatra se da bi stradalo do 95 tisuća, te oboljelo dodatnih 125 tisuća ljudi toga grada. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavlja i činjenica da bi, barem u prvim satima napada, on vjerojatno prošao neopaženo, sve dok ne bi počele obolijevati veće skupine ljudi. Dobar primjer ovoj tvrdnji, koji se često navodi u većini knjiga, je i Sverdlovski incident koji se dogodio 1979. godine u Sverdlovsku u bivšem SSSR-u. Tamo je naime došlo do incidenta pri čemu je u okoliš ispuštena veća količina spora antraksa. Posljedica je bila 66 smrtnih slučajeva običnih ljudi koji su imali nesreću da žive nekoliko kilometara u smjeru puhanja vjetra iz dotične vojne tvornice. Sam incident Rusi su, zbog hladnoratovske politike i negiranja proizvodnje biološkog oružja nijekali godinama nakon toga.

Ako ste se zapitali zašto se zapravo dotične spore u svim scenarijima ispuštaju u zrak, niz vjetar, odgovor je jednostavan: plućni je antraks, kojeg se dobije inhaliranjem dovoljnog broja spora, najteži oblik bolesti. Od njega umire između 95 i 100% svih oboljelih koji se ne liječe. Osim toga, samo liječenje ima jako malo uspjeha ako se ne započne prije izbijanja prvih simptoma bolesti.
Postoje još i kožni oblik, koji je lako lječiv, te crijevni, konzumiranjem kontaminiranog proizvoda, ali je infekciona doza potrebna za obolijevanje puno veća i liječenje puno uspješnije.

Još jedan od ozbiljnih kandidata za eventualnu uporabu u terorističke svrhe je virus velikih boginja, virus Variole. Čitateljima Medicina.hr vjerojatno je poznato ako su čitali neki od naših starijih članaka da je bolest velikih boginja zapravo iskorijenjena. Zadnji se slučaj prirodne bolesti dogodio negdje 1977. godine u Somaliji, dok je zadnji zabilježen slučaj bio incident u jednom laboratoriju godinu poslije. Oni koji su gledali film "Variola vera" s početka osamdesetih sjećaju se Rade Šerbedžije i drugih koji su nam ukratko ponovili što se događalo u beogradskoj klinici za zarazne bolesti sredinom 70-ih, kada je izbila jedna od zadnjih poznatih epidemija velikih boginja. Bolest je u bivšu državu donio jedan kosovski hodočasnik na povratku iz Meke.
Iako su velike boginje iskorijenjene kao bolest, službeno se zna za postojanje virusa pohranjenog na dva mjesta u svijetu: u američkom CDC-u (Center for Deasase Control) u Atlanti, gdje američki epidemiolozi imaju sjedište, te naravno, u Moskvi.
Veći broj znanstvenika smatra da to i nisu jedina mjesta gdje je virus očuvan. Ako trezveno promislimo mogli bi se složiti s takvom konstatacijom. Da li će ikad takva spremišta, ako postoje, u nekim zemljama doći u ruke teroristima teško je reći.
Amerikanci očito smatraju da bi mogla, a ako oni sami tako misle, onda očito znaju nešto što mi ne znamo. Stoga se već duže vrijeme u SAD-u vrše pripreme za eventualnu masovnu imunizaciju stanovništva. Koliko je meni poznato sa CNN-a, radi se o budžetu odobrenom za proizvodnju 20 do 60 milijuna doza cjepiva. Cijela je američka vojska stalno procijepljena protiv Variole.
Tko je čitao stare romane Texa Willera sjetit će se da su Englezi na sjevernoameričkom kontinentu vodili vjerojatno prvi poznati biološki rat, nudeći indijancima plahte zaražene Variolom.

Razlog opravdanoj zabrinutosti leži u činjenici da inkubacija bolesti traje od 7 do 19 dana, te da u necijepljenih osoba stopa smrtnosti iznosi od 10 do 60%, ovisno o vrsti kliničke slike. No nakon pojave prvog vala oboljelih, započeti procjepljivanje je nužno, tako da ostale zaražene osobe, koje još nisu razvile znakove bolesti imaju mnogo bolje šanse za preživljavanje.
Dakle, opasno je prvih nekoliko dana od unosa bolesti.
Virus se s oboljele na zdravu osobu širi uglavnom kapljičnim putem. Nekoliko dana pred erupciju bolesti oboljeli se žale na jaku glavobolju, boli u mišićima i leđima te naglu vrućicu.
Stoga bi za liječnike najgori scenarij bio pojava napada tijekom zime i vladavine obične prehlade i gripe.
Kad se bolest manifestira kožnim pustulama na licu i podlakticama, nije ju teško dijagnosticirati. Od tog trenutka opasnost je zapravo već prošla.

Postoji još kandidata za opisati, ali to ću možda učiniti drugom prilikom.

Autor: Ivo Knezović dr. med.