Trakavice ovog roda karakteristične su po tome što za svoj opstanak, odnosno cijeli životni ciklus, trebaju dva nosioca koja u međusobnom odnosu stoje kao grabežljivac i plijen. Odrasli oblik trakavice živi u tankom crijevu mesoždera, dok se ličinka u drugim tkivima razvija u veliku cističnu tvorbu (hidatidu).

Epidemiologija
Ehinokokoza je vrlo rasprostranjena bolest prisutna gotovo u svim krajevima svijeta s umjerenom klimom i razvijenim stočarstvom. Kod nas je osobito učestala u Dalmaciji i susjednoj Hercegovini.
Čovjek se zarazi od psa kojem se jajašca nalaze na krznu. Obično se zarazi dijete u igri i bliskom kontaktu sa psom. Osim toga, zaraza se može širiti i zagađivanjem povrća psećim izmetinama, neopreznim rukovanjem zdjela iz kojih se pas hrani, neopreznim čišćenje pasjeg ležaja.

Vrlo je važno znati da se organe zaklane stoke, koji sadrže "vodene mjehure", ne smije davati psu, nego ih se mora ili spaliti ili dobro zakopati ili skuhati ili ih dobro sakriti da psi nemaju tim namirnicama pristup.

Psima treba onemogućiti pristup u vrtove, voćnjake i tržnice, a poslije kontakta s psima obavezno treba prati ruke.

Izgled i životni ciklus trakavice
Pseća trakavica uglavnom je duga tek nekoliko milimetara, obično 3-6 mm, a sastoji se od glavice, jednog nezrelog i jednog spolno zrelog članka. Na glavici postoje prisisne zdjelice i kukice kojima se trakavica pričvršćuje na sluznicu tankog crijeva
psa. Trakavica u crijevu može živjeti između 5 i 12 mjeseci.

Jajašca, izbačena iz spolno zrelog članka, dospijevaju na travu. Preko trave, kao vektora, jajašca će preći u prelaznog nosioca. U nosiocu iz jajašca se oslobađa novi oblik mlade trakavice, tzv. onkosfera, koja ima sposobnost probijanja kroz sluznicu i kapilare u samoj sluznici. Kada jednom dospije u krvotok crijeva, krvna struja je nosi prema jetri. Zbog uskih kapilara koji čine kapilarnu mrežu jetre, onkosfera često zaostaje u jetri. Tek u manjem broju slučajeva onkosfera prolazi kroz jetru i nastavlja dalje pratiti tijek krvnog optoka. Slijedom toga dospijeva u pluća, što je slijedeća najčešća lokalizacija, ali i u srce i onda dalje u bilo koji organ ili tkivo.

Već nakon nekoliko dana od "gniježđenja" onkosfere, počinje se u njoj stvarati šupljina, najviše na račun nakupljanja tekućine. Ubrzo i tijelo, odnosno okolno tkivo, reagira, stvarajući upalnu reakciju oko rastuće hidatide.

U svom razvijenom stadiju, cista nastala razvijanjem onkosfere ima nekoliko slojeva: vanjski sloj je mutan, bez stanica, u njemu se infiltriraju upalne stanice organizma, unutarnji sloj građen je od živih stanica, a tu su i mjehurići ispunjeni bistrom, vodenastom tekućinom

Hidatida (cista) vrlo sporo raste, ali njen je rast progresivan i nezaustavljiv. Nalazi tijekom kirurških zahvata su pokazali da hidatida potiskuje meka tkiva, a da kost razara. U deset do dvadeset godina, hidatida naraste i do veličine jabuke, ili čak i veća.

U prirodnim okolnostima, koje isključuju čovjeka jer se on nalazi danas na vrhu prehrambenog lanca, životinja koja nosi hidatide u svojim tkivima pada kao žrtva predatora, a kod nas to mogu biti vuk, pas, čagalj. Kada predator jede žrtvu, on će pojesti i zaražena tkiva, često je to jetra. S jetrom će pojesti i hidatide iz kojih će se izleći zameci trakavice, tzv. skoleksi, koji će se pričvrstit uz sluznicu i počet će stvarati nove trakavice s početka priče.

Sekundarna ehinokokoza označava pojavu pucanja hidatidne ciste, kada se iz nje može po organizmu rasuti hidatidni pijesak, što su u biti zameci skoleksa, te će se iz svakog slobodnog mjehurića i svake glavice razviti nova cistična tvorba, odnosno hidatida.

Klinička slika kod čovjeka
Pasja trakavica ne čini štetu za zdravlje toksičnim niti bilo kakvim uplitanjem u normalan čovjekov metabolizam. Najveća opasnost kod pasje trakavice dolazi od mehaničkog pritiska koji se povećava usporedo s porastom ciste u organima i tkivima.

U mekim i elastičnim organima potrebno je više vremena da se pojave prvi simptomi i smetnje, dok se mnogo prije javljaju kod lokalizacije ehinokoka u očnoj duplji ili mozgu.
Lokalizacija procesa u kosima prezentira se bolima i čestim lomovima.

Kod smještaja hidatida u trbušnoj šupljini često dolazi do prskanja cista uslijed naglog povećanja tlaka u trbušnoj šupljini. Velika opasnost kod pucanja ciste je prosipanje novih zametaka po trbušnoj šupljini i razvijanje mnogobrojnih novih cisti. Takvo stanje se naziva sekundarna ehinokokoza, i uglavnom ima smrtni ishod.

Procesi na mozgu i srcu, također često završavaju smrtno.

Kod prskanja hidatida na plućima može doći do ozbiljnih komplikacija; kod prskanja u bronhe, može doći do gušenja zbog začepljivanja dišnih putova. Uzrok gušena može biti i anafilaktičku reakcija. Međutim, iskašljavanje hidatide iz pluća, to bolesnici često opisuju kao iskašljavanje "tople i slane vode", može dovesti do potpunog ozdravljenja.

Dijagnostika
Osim epidemioloških podataka, kliničke slike i nalaza krvi, danas ključnu ulogu u dijagnosticiranju ehinokokoze imaju radiografske i druge metode prikazivanja.
RTG pluća prikazivat će okrugle, iregularne mase dok ista pretraga neće davati pozitivne nalaze kod promjena u drugim organima osim u slučajevima kalcificiranja cista.
Osim RTG-a, djelotvorne tehnologije snimanja su CT i UZV.
Uzimanje uzorka tekućine iz ciste uglavnom je napušteno radi mogućih komplikacija zbog rasipanja ličinki po organizmu. Osim spomenutih metoda, za dokazivanje infekcije koriste se i imunološki testovi.

Liječenje
Metode kirurškog liječenja su:
- potpuno odstranjenje ciste zajedno s hitinskom membranom
- ako je izražena pericistična upala ili je cista zagnojena, najprije se cista otvori i isprazni, a germinativni sloj i skoleksi uništavaju se ubrizgavanjem germcidnih otopina
- ponekad je potrebno radi odstranjenja ciste resecirati dio organa u kojem se cista nalazi (npr. uklanjanje režnja pluća kod ehinokokoze pluća)
- kod ehinokokoze slezene potrebno je potpuno uklanjanje tog organa
- kod ehinokokoze jetre rjeđe se radi otvaranje ciste prema van kroz otvor na prednjoj trbušnoj stjenci (tzv. tehnika marsupijalizacije).

Metode konzervativnog (medikamentnog) liječenja:
- dolazi u obzir kod bolesnika kod kojih se zbog opsežnih promjena "ne isplati" poduzimati kirurški zahvat.
- daje se mebendazol, u visokim dozama nekoliko mjeseci
- terapija lijekovima ima promjenjiv učinak
- u endemskim područjima psima se daje, kao profilaktička mjera, praziquantel.

Prognoza bolesti
Mnogi bolesnici žive relativno dugo s velikim cističnim promjenama prije nego što uopće bolest bude dijagnosticirana.
Ehinokok jetre i pluća, može se u pravilu kirurški odstraniti.
Kod nekih lokalizacija prognoza zna biti puno lošija.
Operacijska smrtnost kreće se između 2-10%. Osim rizika fatalnog ishoda, postoje opasnosti i od recidiviranja bolesti.
Kod sekundarne ehinokokoze prognoza je uvijek lošija.

Piše: dr. med. Strahimir Sučić

Reference:
1. Branko Richter, Medicinska parazitologija, III. dopunjeno izdanje, SNL, Zagreb 1982.
2. Ivan Prpić i suradnici, Kirurgija za medicinare, Školska knjiga, Zagreb 1995.
3. Harrison, Principi Interne medicine, prvo hrvatsko izdanje, Placebo d.o.o., Split, 1997.