Djevojka je bila vrlo uznemirena jer joj je zaručnik bio kod kliničkog psihologa i rezultati nisu bili ohrabrujući.
Obratila se majci: "Nisam sigurna da će naš brak biti sretan, mama. Psiholog kaže da moj zaručnik ima Edipov kompleks!"
Majka odgovori: "Ne slušaj te bedastoće. Poznajem tvog zaručnika dugo i znam da će sve biti u redu. Pogledaj samo koliko voli svoju majku!"

Šalu nastranu - što je Edipov kompleks?
Edipov kompleks je privlačnost koju dijete osjeća prema roditelju suprotnog spola te neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola (suparniku). Dijete je ljubomorno na roditelja istog spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto.
Kompleks se pojavljuje tijekom tzv. falusne faze psiho-seksualnog razvoja osobnosti u dobi od treće do pete godine. Normalno se razrješuje postupnom identifikacijom s roditeljem istog spola te odricanjem od seksualnog zanimanja za roditelja suprotnog spola.
Većina ljudi preraste edipsku fazu, iako to nije pravilo. Neki mentalno bolesni pojedinci kad odrastu imaju snažan Edipov kompleks.
Prema Freudu, glavni razlog za razrješenje Edipovog kompleksa jest strah od očeve kazne.
Freud, autor ovog termina, prema svojoj teoriji osobnosti smatrao je Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih odnosa. Po njegovu mišljenju svi ljudi iskuse Edipov kompleks. Mnogi psihijatri priznaju značenje Edipskih veza u razvoju osobnosti u našoj kulturi, ali ljubav i privlačnost prema roditelju suprotnog spola te mržnju i antagonizam prema istospolnom roditelju ne smatraju nužno seksualnim rivalstvom već prezirom roditeljskog autoriteta. Antropolozi dovode u pitanje i postojanje ovog kompleksa u ne-Zapadnim društvima. Smatraju kako se razvija kao rezultat društvene okoline i ne u svih osoba.
Nerazriješen Edipov kompleks uzrok je nastanka neuroza i očituje se u odnosima s drugim osobama.

Zašto Edip?
Edip je prema grčkoj mitologiji bio sin Laja, kralja Tebe i njegove žene Jokaste. Laju je proricano da će ga ubiti vlastiti sin te je zbog toga ostavio Edipa u planini. Dijete je, međutim, spasio pastir te ga odnio korintskom kralju koji ga je usvojio. Kad je narastao te i sam čuo proročanstvo da će ubiti oca i oženiti majku pobjegao je iz Korinta vjerujući kako su posvojeni roditelji njegovi pravi otac i majka. Na raskrižju, putujući prema tebi, susretne Laja, posvađa se s njim te ga ubije. Nastavio je putovati prema Tebi gdje je sfinga ubijala sve koji nisu mogli razriješiti njene zagonetke. Edip je točno odgovorio na sva pitanja, poslao Sfingu u smrt te su ga stanovnici tebe proglasili kraljem i dali mu kraljevu udovicu Jokastu za ženu. Proročanstvo se ispunilo.
Incestuoznom paru rodila su se dva sina, Polnik i Eteoklo te dvije kćeri, Antigona i Izmena.
Kad je kuga napala Tebu prorok je objavio kako će bolest nestati kad se pronađe i izbaci ubojica kralja Laja. Edip istragom, koju je Sofoklo opisao u Kralju Edipu, saznaje istinu te u agoniji osljepljuje sam sebe. Prema Homeru Edip je nastavio vladati u Tebi dok nije ubijen u borbi no češća je verzija po kojoj ga je istjerao Kreon, Jokastin brat te su se njegovi sinovi borili za tron. U Sofoklovom Edipu na Kolonu kroz buduća lutanja Edipa vodi njegova vjerna kćerka Antigona.

Freudove psihoseksualne teorije i Edipov kompleks
Freud je smatrao kako je cjelokupno ponašanje čovjeka motivirano željom za doživljajem užitka. Ta je motivacija organizirana i sumjerena kroz dva instinkta: seksualnost (eros) i agresivnost (tanatos). Oba ova instinkta po njemu potječu od unutarnje psihičke energije koju naziva libido. Instinkti se ispunjavaju akcijama triju psihičkih struktura. Prva je id, jedina struktura prisutna po rođenju, predstavlja nagone i u početku sadrži cijeli libido. Ubrzo po rođenju dio ida pretvara se u ego čija je funkcija prevesti želje ida u kontakt sa stvarnim objektima. Zadnji se razvija superego, unutarnji odraz roditeljskih vrijednosti, odnosno moralnih normi ponašanja (odgoja). Superego je savjest i djeluje na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Po Freudu se osobnost razvija u pet faza, a u središtu prve tri su erogene zone, izvor primarnog djetetovog zadovoljstva. Te faze su:
- oralna faza - erogena zona su usta, a zadovoljstvo nastaje zbog sisanja, gutanja, grizenja i žvakanja
- analna faza - zadovoljstvo predstavlja ispuštanje, a kasnije zadržavanje stolice
- falusna faza - užitak predstavljaju manipulacije s falusom - penisom ili klitorisom
Tijekom falusne faze se Edipov kompleks javlja i razrješava. Freud je smatrao Edipov kompleks središnjim događajem u razvoju osobe. Kompleks počinje kad dječak svoj seksualni libido usmjerava prema majci, a agresivni libido prema ocu kojeg smatra suparnikom u borbi za majčinu naklonost. Dječak želi da otac nestane kako bi imao majčinu pozornost samo za sebe. Razrješenje kompleksa nastaje kad dječak razvije kastracijski kompleks, strah da će otac na dječakove agresivne namjere odgovoriti odsjecanjem dječakova penisa. Kao dio normalnog razrješenja dječak odcjepljuje libido (seksualni i agresivni) koji je usmjerio prema roditeljima.
Slijedeći korak je identifikacija s roditeljima - najprije s ocem, a u manjem obimu s majkom. Ova identifikacija rezultira oblikovanjem superega. Konačno se potiskuje sva memorija o kompleksu i dijete ulazi u period relativne seksualne i agresivne tišine kojeg Freud naziva faza latencije.
Kod djevojčica je Edipov kompleks sličan te se kod njih naziva i Elektrin kompleks.
Djevojčica kao i dječak u početku želi posjedovati mamu i ukloniti tatu. Razrješenje počinje kad djevojčica otkrije da joj je uzet penis i to uzrokuje ljubomoru. Djevojčica tada uklanja seksualni libido usmjeren prema mami te agresivni libido usmjeren prema ocu (no, kao i dječaci, tragovi oba osjećaja djelomično su uvijek prisutni - nikad ne prestajemo voljeti mamu i natjecati se s ocem). Kako bi povratila penis, ljuta na mamu i njenu ulogu u gubitku penisa, djevojčica seksualni libido ulaže u vezu s ocem, a neprijateljstvo razvija prema mami, kradljivici penisa.
Razrješenje kompleksa kod djevojčice završava se istom vrstom identifikacije kao kod dječaka - prvenstveno s roditeljem istog spola (mamom), a u manjem opsegu s ocem. Ona također potiskuje pamćenje na ovaj period kad uđe u fazu latencije.

Posljedice nerazriješena Edipova kompleksa
Ukoliko se Edipov kompleks ne razriješi i nastavi postojati, dijete se mentalno ne razdvaja od roditelja. To ima utjecaj na psihoseksualni razvoj osobe, ponašanje prema roditeljima, prema suprotnom spolu, odabir zanimanja, nastanak neuroza i mentalnih poremećaja.
Fiksacija na falusnu fazu razvoja osobnosti uzrokuje razvoj faličkog karaktera kojeg odlikuju nepromišljenost, nepokolebljivost, pretjerano samopouzdanje, narcisoidnost, umišljenost. Zbog nerazriješenog Edipovog kompleksa često se osoba boji ili je nesposobna za bliskost i ljubav. Teško održavaju dugotrajne veze. Nemogućnost uspostavljanja intimnosti često vodi ka promiskuitetu. Freud je smatrao kako ova fiksacija može biti korijen homoseksualnosti; ove su osobe često nesigurne u pogledu svojeg spolnog identiteta. Mogu razviti poremećene ili društveno neprihvatljive oblike seksualnog ponašanja.
Zbog utjecaja na razvoj osobnosti ove osobe imaju problema s autoritetima pa su pretjerano dominantne ili pak suprotno. Sklone su samoozljeđivanju.
Biraju poslove u kojima je tijelo, izgled tijela, seksualnost te autoritativna figura vrlo važna, npr. posao modela, vojnika, prostitutki, policajaca...

A tko je taj Freud?
Sigmund Freud, punim imenom Sigismund Schlomo Freud, rođen je 6. svibnja 1856. u Austro-Ugarskoj (Freiberg, današnja Češka). Otac mu je bio trgovac, a Freudova majka njegova druga žena. Dva polubrata bila su dvadesetak godina starija od Freuda. Obitelj seli u Beč kad je imao četiri godine, gdje je živio do njemačke okupacije 1938. godine iako je mnogo puta naglašavao kako mrzi taj grad. Obitelj Freud bila je židovskog podrijetla, a naš dragi Sigmund zakleti ateist. Dobar i ambiciozan učenik, Freud 1873. godine upisuje studij medicine. Bio je zainteresiran za znanost i neurofiziološka istraživanja, međutim kako se znanošću tada mogao baviti jedino ekstremno bogat svijet i kako je trebalo zarađivati za obitelj, Freud se 1886. odlučio na privatnu praksu iz neurologije i oženio. Specijalizira se za široko područje neurastenije te liječenje neurotičnih pacijenata. Ispočetka je za liječenje histeričnih i neurotičnih pacijenata (pacijentica) koristio hipnozu koju je s vremenom napustio. Otkrio je kako pacijente može navesti da govore i kad ih dovede u opušteni položaj (na kauču) te potičući ih da kažu sve što im je na pameti (slobodne asocijacije). Nakon toga je analizirao ono čega se sjećaju i što su rekli te zaključivao koji su traumatski događaji u prošlosti uzrokovali njihove sadašnje tegobe. Godine 1895. prvi put je analizirao san, a 1900. izlazi prvo njegovo majstorsko djelo "Značenje snova" (Traumdeutung) kojim je širu javnost uveo u tajne nesvjesnoga. 1901. je objavio Psihopatologiju svakodnevnog života u kojoj objašnjava kako zaboravljivost i lapsusi nisu nimalo slučajni već odraz "dinamičke nesvjesnosti" koja ima svoje značenje. 1905. objavljuje teoriju kako seksualni nagon najsnažnije oblikuje osobu te da je seksualnost prisutna već u djetinjstvu. Njegova najpoznatija teorija je ona o Edipovom kompleksu, opisanom u listopadu 1897. po kojoj u djece (odnosno dječaka) postoji seksualna privlačnost prema majci te ljubomora i mržnja prema ocu. Kasnije je razvio paralelnu teoriju za djevojčice.
1902. Freud postaje profesor na Sveučilištu u Beču i okuplja pristalice svojih teorija, skupinu stručnjaka koja u njegovu domu, uz razgovor i pušenje skupih cigara, razvija novu znanost.
1906. ima 17 učenika i uskoro još više te osnivaju Psihoanalitičko društvo, a slična društva osnivaju s u drugim gradovima.
Neki od okupljenih znanstvenika i pobornika Freudeovih teorija, na temelju njegovih postavki, već su nakon Prvog svjetskog rata razvili nove, vlastite smjernice u razvoju psihoanalize. Najrenomiraniji, bečki liječnik i socijalist Alfred Adler optimističnom je "Individualnom psihologijom" obnovio Freudovu središnju postavku o nagonskoj povezanosti seksualnosti i agresivnosti, a ciriški, svjetski poznati terapeut Carl Gustav Jung utemeljio je učenje o analitičkoj psihoterapiji ljudskih osjećaja, koje je u proširenom "ja" postavio u središte svog nauka.
Godine 1923., u dobi od 67 godina, obolijeva od raka ždrijela, rezultat dugogodišnjeg strastvenog pušenja. Imao je 30 operacija u slijedećih 16 godina te do smrti bolove ublažavao morfijem. 1933. raste snaga Nacista u Njemačkoj koji, između ostalog, pale Freudove knjige. U ožujku 1938. Hitler dolazi na vlast i u Beču, Freudu se oduzima putovnica, ali njegova slava i utjecaj stranaca uvjerili su okupatora da ga puste. Odlazi sa suprugom u London i umire 23. rujna 1939. godine.
Pristaše ga neumjereno hvale, a drugi omalovažavaju njegove prljave misli, no većina se slaže kako je bio jedan od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća. Ne samo zbog utjecaja na profesionalnu praksu u psihologiji i psihijatriji već i zbog promjene načina na koji (zapadnjački) ljudi gledaju sebe i misle o svojim životima.
Njegovo je učenje postalo općeprihvaćeno, a u Hrvatskoj se njegov model liječenja primjenjuje već 70 godina. Psihoanalizu je u nas, kao metodu liječenja, uveo Freudov učenik prof. dr. Stjepan Betleheim, pa njome Klinika za psihijatriju od kraja dvadesetih godina ovoga stoljeća i Centar za mentalno zdravlje, utemeljen početkom tridesetih, u Zagrebu uspješno liječe psihoze, neurotske poremećaje, poslijetraumatske stresove i druge psihičke bolesti.

Zaključak
Edipov kompleks koji nije razriješen u odrasloj dobi može uzrokovati niz poremećaja funkcioniranja osobe, neuroze i mentalne poremećaje. U trenutku kad ti poremećaji počnu umanjivati kvalitetu života potrebno je obratiti se stručnjaku, odnosno psihijatru. Psihoanaliza, metoda liječenja koju je začeo Freud, samo je jedna od terapija izbora. Najvažnije je priznati sebi i drugom postojanje problema te bez osjećaja srama potražiti pomoć.

Piše: dr. med. Livia Puljak

Literatura
1. Grunberger B. The oedipal conflict of the analyst. Psychoanal Q. 1980 Oct;49(4):606-30.
2. Heim R. Patricide and the dialectics of enlightenment. The "fatherless society" as a model of psychoanalytic archaeology of modern times. Psyche (Stuttg). 1993 Apr;47(4):344-77.
3. Thaller V. i sur. Psihijatrija. Naklada CSCAA - Zagreb, 1999.
4. www.nd.edu
5. www.psy.tcu.edu
6. www.psychomedia.it
7. www.westmont.edu