Što je forenzička entomologija?
Forenzička entomologija je proučavanje kukaca pronađenih na mjestima zločina i leševima. Brojne kukce privlače leševi. Budući su kukci najbrojnija vrsta živih bića i može ih se naći na gotovo svim mjestima, vrlo su značajni za proučavanja u sudskoj medicini.

Povijest forenzičke entomologije
Osim ranih izvješća o slučajevima u Kini (13. st.) i kasnijim umjetničkim doprinosima, prva zapažanja o insektima i drugim artropodima kao forenzičkim indikatorima dokumentirana su u Njemačkoj i Francuskoj tijekom masovnih ekshumacija u kasnim 1880-im (Reinhard, Hofmann) koji se smatraju utemeljiteljima forenzičke entomologije. Nakon objavljivanja u Francuskoj Mégninove popularne knjige o primijenjenoj forenzičkoj entomologiji koncept se brzo proširio u Kanadu i SAD. U to su vrijeme istraživači spoznali manjak znanja o forenzički važnim insektima što je otežavalo njihovo korištenje kao indikatora vremena proteklog od smrti. U slijedećim je desetljećima napredak taksonomije insekata i ekologije riješio ovaj problem.
Mnogi rani prikazi slučajeva pretpostavljali su kao uzrok ubojstvo djeteta sa sumnjom na uporabu sulfatne kiseline. Međutim, kad se počela proučavati uloga kukaca u izgledu leša pokazalo se kako mravi, žohari i vodeni artropodi mogu uzrokovati postmortalne ozljede koje ukazuju na zlostavljanje djeteta.
Nakon dva svjetska rata, vrlo je malo slučajeva forenzičke entomologije ušlo u znanstvenu literaturu. Od 1960 - 1980. Leclecq i Nuorteva su zaslužni za održavanje metode u Europi, s fokusom na istraživanje slučajeva. Temeljna istraživanja u Rusiji, SADu i Kanadi otvorila su put rutinskoj uporabi entomologije u forenzičkim istragama.
Članak koji slijedi daje kratak prikaz povijesnog razvoja forenzičke entomologije

Srednjovjekovna Kina do 19. stoljeća
Prvi dokumentirani slučaj forenzičke entomologije prikazao je kineski odvjetnik i mrtvozornik Sung Tz'u u 13. stoljeću u medicinsko-pravnoj knjizi Hsi Yuan Lu (jedan od mogućih prijevoda bio bi "Ispiranje krivaca"). On opisuje slučaj probadanja pored rižinih polja. Drugi dan nakon ubojstva istražitelj je svim radnicima rekao da odlože na zemlju svoje alate (srpove). Nevidljivi tragovi krvi privukli su muhe na jedan od srpova. Suočen s tim, vlasnik srpa je priznao krivnju.
Leclercq i Lambert potvrdili su primijećenu sklonost određenih muha za krv 1976. godine: otkrili su muhu Calliphora vomitoria na lešu šest sati nakon smrti kako polaže jaja u krv (ali ne i u rane) preminuloga.
Osim medicinskih i pravnih stručnjaka, kipari, slikari i pjesnici su proučavali raspadanje ljudskog tijela bilježeći, osobito, učinke larvi koje se na njemu hrane. Rani zapisi koji ilustriraju larve na leševima potječu iz Srednjeg vijeka, uključujući drvorez iz "Dances of the Death" (15. stoljeće), i intrigantnu rezbariju u slonovači "Skeleton in the Tumba" (16. st.).
Ova umjetnička djela živo predočuju uzorak smanjenja tjelesne mase prouzročen djelovanjem kukaca, osobito skeletizaciju lubanje i redukciju unutarnjih organa, s velikim dijelovima kože netaknutim.

Poema "Une Charogne" francuskog pjesnika Charles Baudelaire-a (1821-1867) treba se također spomenuti u ovom kontekstu jer sadrži jasna opažanja razlaganja ljudskih tijela, uključujući vjerni prikaz zvukova mase larvi u truplima:
"Like water and the wind running/Or corn that a winnower in rhythmic motion/Fans with fiery cunning".
Stoljeće ranije, 1767, biolog Carl von Linné je zapisao kako će tri muhe uništiti konja jednako brzo kao i lav (u smislu njihova razmnožavanja i stvaranja mase larvi).

Rani slučajevi iz Francuske
Tijekom masovnih ekshumacija u Francuskoj i Njemačkoj u 18. i 19. stoljeću, sudski medicinari su zamijetili kako su pokopana tijela nastanjena artropodima svih vrsta. 1831. je slavni francuski liječnik Orfila proučavao velik broj ekshumacija. Bilo mu je jasno kako larve imaju važnu ulogu u raspadu tijela. Prvi moderni prikaz slučaja forenzičke entomologije koji je uključio procjenu postmortalnog intervala dao je francuski liječnik Bergeret 1855. godine. U svom članku Bergeret daje kratki prikaz životnog ciklusa kukaca općenito. No, pogrešno pretpostavlja kako je za metamorfozu potrebna jedna puna godina. Pretpostavlja kako ženke općenito jaja polažu ljeti te da će se larve transformirati u kukuljice (on ih zove čahure) slijedećeg proljeća. Neki detalji Bergeretovih pretpostavki: "Jaja larvi koje smo pronašli na tijelu u ožujku 1850, morala su tu biti položena prije sredine 1849. dakle, tijelo je moralo biti zakopano prije tog perioda. Uz mnoge žive larve, tu su bile i brojne pupe (razvojni stadij kukca između larve i odraslog oblika) koje su izišle iz jaja koja su položena mnogo ranije, npr. 1848. Je li tijelo moglo biti položeno čak i ranije? Muha koja se razvija iz pupa koje smo našli u tjelesnim šupljinama je vrste Musca carnaria L. Koja polaže jaja prije nego se tijelo isuši. Pronašli smo i pupe noćnih leptira, također, koji napadaju tijelo kad je sasušeno. Da je tijelo bilo položeno u zemlju 1846. ili 1847. na tijelu ne bismo našli te larve (jer bi se izlegle do tada). Zaključno, dvije generacije kukaca su nađene na tijelu, i one predstavljaju dvije godine postmortalnog perioda: na svježem lešu su muhe položile jaja 1848., a na isušenom lešu noćni leptiri 1849.".
Retrospektivno, treba shvatiti kako se Bergeret nije usmjerio na forenzičku entomologiju u svom izvješću već ju je koristio kao forenzičko sredstvo istraživanja, između ostalih. Očito je u ovom slučaju njegovo zanimanje za proces mumifikacije. Bergeret citira Orfila i u pogledu mumifikacije i forenzičke entomologije. On također naglašuje manjak znanja o razvoju kukaca u preminulom.
1879. Brouardel, predsjednik Francuskog društva forenzičke medicine, navodi još jedan rad s ovog područja.
Paul Camille Hippolyte Brouardel, rođen u Saint-Quentinu 13 veljače 1837, postao je član Francuske medicinske akademije 1880. Radio je na tuberkulozi, cijepljenju i sudskoj medicini. Njegovi brojni medicinsko-pravni zapisi uključuju praktične savjete za kolege koji rade u mrtvačnicama.
U svom izvješću, nakon citiranja Bergereta, Brouardel opisuje slučaj novorođenog djeteta kojeg je obducirao 5. siječnja 1878. Mumificirano tijelo je bilo nastanjeno brojnim artropodima, uključujući larve leptira, zbog čega je zatražio pomoć Monsieura Periera, profesora iz Prirodoslovnog muzeja u Parizu i vojnog veterinara Pierre Mégnina. Perier je izvijestio kako je tijelo najvjerojatnije bilo osušeno prije nego je napušteno. Određivanja vrste prepušteno je Mégninu dok je Perier utvrdio identitet larvi leptira kao larve iz roda Aglossa. Na temelju očuvanja tijela i nađenih larvi Perier je zaključio kako je dijete moglo biti rođeno i umrlo ljeto ranije, tj. Oko 6-7 mjeseci prije nego je tijelo obducirano. Mégnin je izvijestio da je cijelo tijelo bilo prekriveno smeđim slojem koji se sastojao isključivo od koža i fecesa, ali ne i živih kukaca.
Unutar lubanje pronašao je mnoštvo pojedinih vrsta kukaca. U početku je nekoliko larvi vjerojatno unešeno u tijelo preko drugih artropoda. Mégnin je izračunao kako je na cijelom tijelu bilo prisutno 2.4 milijuna jedinki, mrtvih i živih. Također je izračunao da se nakon 15 dana razvila prva generacija od 10 ženki i 5 mužjaka. Nakon 30 dana to je bilo 100 ženki i 50 mužjaka; nakon 45 dana 1 000 ženki i 500 mužjaka; nakon 90 dana bilo je prisutno 1 milijun ženki i 500 000 mužjaka. Kako je ovo bio broj jedinki za koje je procijenio da se nalaze na lešu, njegova je pretpostavka i izvješće bilo da je leš napušten prije pet mjeseci (tri mjeseca razvoja i dva mjeseca za sušenje), ali vjerojatnije ipak sedam do osam mjeseci. Ovaj je slučaj Mégnins u svom djelu ŤFauna kadaverať opisao kao slučaj br. 12 te naveo kako je to bilo njegovo prvo sudsko-medicinsko istraživanje. Ovaj slučaj pokazuje kako su rani istraživači ovog područja proučavali i gljive, i biljke i drug vrste, osim kukaca.

Slijedeće masovne ekshumacije
6. travnja 1881, njemački liječnik Reinhard objavio je prvo sistematsko istraživanje u forenzičkoj entomologiji. Radeći s ekshumiranim tijelima u Saxoniji, prikupio je većinom Phorid muhe koje je taksonomski odredio entomolog Brauer iz Beča. Također je opisao kukce u grobovima starijim od 15 godina. Ali Reinhard je zaključio kako njihova prisutnost ima više veze s njihovim hranjenjem na korijenima biljaka koje prodiru u grobove nego s njihovom direktnom vezom s tijelima. Reinhardov je rad je bio poznat dugo vremena te se 1928. pojavio opsežan citat njegova članka u radu stručnjaka za Phorid muhe, Schmitza a i drugdje.
Slijedeći entomološki izvještaj u vezi ekshumacija, ovaj put iz, dao je Hofmann 1886. Hofmann je također našao Phorid muhe i identificirao ih kao Conicera tibialis Schmitz, danas poznate kao "coffin fly".
U isto vrijeme, 60-godišnji liječnik Jean Pierre Mégnin počeo je razvijati svoju teoriju o predvidljivim, ekološkim valovima života kukaca na leševima. Mégnin, rođen u Herimoncourtu (Doubs) 18 siječnja 1928, pohađao je školu Ecole d' Alfort od 1849 do 1853. U 1855. je postao vojni veterinar. Njegove knjige uključuju: "Maladies de la Peau des Animaux" (Kožne bolesti životinja, 1867-1882), i "Maladies parasitaires" (Parazitarne bolesti, 1880). Mégnin je zabilježio neke od svojih rezultata u knjizi "Faune des Tombeaux" (Fauna grobnica, 1887). U svojim člancima nije spominjao povezanost sa sveučilištem niti s Prirodoslovnim muzejom, a kako je postao član Francuske medicinske akademije 1893, može se zaključiti da je sebe primarno smatrao liječnikom.
Megnin je opisao 15 godina svojih medicinsko-pravnih istraživanja leševa kroz izdavanje 14, većinom kratkih, članaka između 1883 i 1896. Pronašao je grešku u disertaciji svog mlađeg francuskog kolege George P. Yovanovitcha, s Medicinskog fakulteta u Parizu koji se bavio istom temom (1888). Mégnin je bio uvjeren kako Yovanovitchevi podaci nisu dovoljno precizni.
Konačno, 1894., Mégnin je izdao svoju najvažniju knjigu La Faune des Cadavres (fauna kadavera). U njoj je proširio svoju raniju teoriju od 4 vala insekata za slobodno izložena tijela na osam valova insekata. Za pokopana tijela izvijestio je o dva vala. Knjiga govori o larvalnim i odraslim oblicima brojnih obitelji kukaca i njihove crteže fokusirane na cjelovitu anatomiju kukaca za identifikaciju. Mégnin također opisuje 19 prikaza slučajeva, uključujući njegove vlastite slučajeve između 1879 i 1888. (Neke od slučajeva obrađivao je u suradnji s Brouardelom). On citira svoje originalne izjave dane na sudu, isto kao i pitanja koja su mu kao ekspertnom svjedoku postavljana.
Osim što je unaprijedio forenzičku entomologiju kao znanost, Mégninov rad je pridonio popularnosti ovog područja. Njegov doprinos našem znanju o fauni artropoda u grobovima te općenito fauni i flori mumificiranih i drugih raspadajućih leševa nagrađen je kasnije
Imenovanjem vrste Endoconidium megnini.
1895, inspirirani radom Mégnina, kanadski istraživači Wyatt Johnston i Geoffrey Villeneuve, u Montrealu, započeli su brojna sistematska entomološka istraživanja na ljudskim leševima Dva znanstvenika su napisala o Mégninu: "(...) niti u jednom dijelu rezultati istraživanja nisu pokazali kako su M. Mégninovi zaključci pogrešni. (...) Glavna opasnost koje se treba bojati od Mégninovih imitatora da će se upuštati u nagađanja bez solidnog temelja te da će primijeniti njegova pravila na zemlje i klime gdje su ona neprimjenjiva." Oni su namjeravali pročistiti Mégninov rad i prilagoditi ga svojoj lokalnoj fauni.
Slično istraživanje je postavio Murray Galt Motter, "Volunteer in the United States Bureau fo Animal Industry", i njegovi suradnici nekoliko godina ranije. Kratko nakon toga, tijekom ljeta 1896 i 1897, Motterova je grupa sistematično i kritički pregledala više od 150 ekshumiranih tijela u Washingtonu, D.C. U svom izvješću, Motter kratko opisuje entomološka otkrića kao i kratke komentare o vrsti zemljišta, dubini groba itd. Govor koji je "pročitao prije javne obdukcije British Medical Association" 1897 nosio je naziv "Podzemna zoologija i sudska medicina ".
Slijedeće je izvješće stiglo 1895 iz Švedske gdje je Schöyen prikazao rad koji se odnosio na istraživanje "faune grobova". Međutim, on uglavnom govori o vrstama koje su u svojim radovima već opisali Reinhard i Mégnin.
Jedina istraživanja u forenzičkoj entomologiji koja iz tog razdoblja nisu dostupna jesu ona koja je provodio Hough iz New Bedforda od 1894 do 1897, jer on svoje podatke nikad nije objavio.

Na prijelazu u 20. stoljeće
Prethodna forenzička istraživanja kukaca koja su proveli njemački liječnici Klingelhöffer i Maschka, te forenzički patolog Stefan von Horoskiewicz s Krakau University (tada Austrija, sada Poljska), fokusirala su se na uzorke ugriza žohara i mravi. Klingelhöffer, liječnik zadužen za područje Frankfurta, opisuje slučaj u siromašnoj obitelji čije je bolesno devetomjesečno dijete umrlo 26. svibnja 1889, te je obducirano tri dana kasnije, 29. svibnja.
U međuvremenu je lokalni "liječnik za siromašne" obavijestio policiju jer je primijetio fleke na licu djeteta, što je dovelo do hapšenja oca. Tijekom obdukcije "fleke" su primijećene na nosu i usnama te su se nastavljale niz djetetova usta. Jezik nije bio obojen, ali je krvario na vrhu. Policija je htjela dokazati da je otac natjerao dijete da popije sumpornu kiselinu, što je bio čest oblik trovanja u to vrijeme. Međutim, Klingelhöffer nije pronašao znakova trovanja te je zaključio kako su uzorke nalik abrazijama najvjerojatnije uzrokovali žohari. Otac je nakon tri tjedna pušten iz zatvora.
Horoszkiewicz je imao sličan slučaj, gdje je dijete obducirano u travnju 1899. Obdukcija nije pokazala nikakve unutarnje znake nasilne smrti, međutim, bezbrojna abrazije su se mogle vidjeti na nosu, obrazima, usnama i bradi s uočljivijim tragovima na površini vrata i stražnjoj strani lijeve ruke i unutrašnjosti bedara. Tijekom razgovora s majkom, ona je izjavila kako je, nakon što se vratila s priprema za pogreb, tijelo bilo prekriveno žoharima kao crno prekrivalo, međutim, u to vrijeme ona nije zamijetila nikakve ozljede. Da bi potvrdio jesu li žohari sami mogli uzrokovati abrazije, Horoszkiewicz je stavio komade svježeg tkiva ljudskih leševa u čaše ispunjene žoharima. Iako nikakvi znakovi hranjenja žohara nisu bili vidljivi odmah nakon hranjenja, oni su postali vidljivi kada se koža isušila, što je objasnilo zašto majka nije vidjela ozljede, a liječnici pri obdukciji jesu.
Slične slučajeve objavio je liječnik Maschka iz Austrije koji je bio uključen u high profile slučajeve u modernom smislu riječi. U jednom slučaju pronašao je abrazije na djetetu čije je tijelo otkriveno u bunaru. Vjerovalo se kako je počinitelj seksualno zlostavljao dijete te ga zatim zadavio ili ugušio prije bacanja u bunar. Maschka je, međutim, zaključio kako su ozljede morale biti uzrokovane artropodima. U drugom se slučaju mislilo kako je otac ubio dijete staro tri dana sileći ga da pije sumpornu kiselinu. Otac je svjedočio kako je dijete koje je umrlo prirodnom smrću ostavio pokraj prozora u 22:00 sata 14. travnja 1880. U 4:00 slijedećeg dana djetetova je glava, po njegovoj izjavi, koja je bila ispod pokrivača, već bila prekrivena mravima. Maschka je prilikom obdukcije utvrdio nalaz koji je bio sukladan očevom iskazu.
Drugi eksperimentalni doprinos dao je Eduard Ritter von Niezabitowski, također liječnik i mrtvozornik s Medicinsko-pravnog instituta Sveučilišta u Krakowu. On je svoje eksperimente provodio od svibnja 1899. do rujna 1900., koristeći abortirane fetuse, kao i leševe mačaka, lisica, štakora, krtica i drugih životinja koje je stavljao na prozorske daske instituta ili u obližnje povrtnjake. Njegova opažanja bavila su se prvenstveno muhama: Calliphorid, Lucilia caesar, Sarcophaga carnaria, i "Pyophila nigriceps" (najvjerojatnije, Piophila casei); ali također je uključio Silpha, Necrophorus, ili Dermestes. Njegov važan doprinos jest eksperimentalni dokaz kako ljudski leševi dijele istu faunu s životinjskim leševima, kako kralješnjacima, tako i beskralješnjacima.

Na prijelazu stoljeća je i u Francuskoj i Njemačkoj raslo zanimanje za zoološka proučavanja, uključujući i svijet beskralješnjaka. Kao dokaz služi veliki uspjeh dviju popularnih serija knjiga u to vrijeme, Alfred Brehmov ŤThierlebenť (Život životinja), te čak i veći uspjeh Jean Henri Fabreove knjige ŤSouvenirs entomologiquesť (Suveniri života kukacať). Ove knjige, još uvijek poznate, pobudile su zanimanje za entomologiju u velikom broju ljudi. Među trajnim koristima ove popularnosti jesu brojna ekološka istraživanja koja su i danas vrlo korisna u forenzičkim istraživanjima slučajeva.
1907, Claude Morley objavljuje u Engleskoj članak u kojem se bavi pitanjem koje se vrste trebaju klasificirati kao kukci leševa. On kaže kako je tijekom deset godina sakupljanja otkrio kako je zima Ťgotovo najbolje vrijemeť za kukce leševa i kako postoje(takozvani) kukci leševa koji nisu mesojedi već Ťdjeluju kao krajnji razgrađivači (...) još uvijek mi je tajna čime se N[ecrophorus] vespillo hrani." Članci kao ovaj bili su rani temelj za sistematske ekološke studije koje su utjecale na forenzičku entomologiju od 1920.

Vrijeme Svjetskih ratova
Početkom 1920-ih, liste vrsta i monografije forenzički važnih kukaca napokon su objavljene, s osvrtom na ekologiju, metabolizam ili anatomiju.
Za kontrolu štetočina i terapiju larvama raslo je zanimanje tijekom ovog perioda i mnogi su doprinosi nastali na ovim područjima, stvarajući veliki znanstveni izvor za interpretaciju forenzičkih kukaca kao dokaza. U kontekstu kontrole štetočina, na primjer, pronađeno je kako odrasle muhe mogu biti prisutne u blizini tijela umiruće osobe ili životinja čak i prije nego uistinu umru. Također je postalo popularno proučavati entomološki status drevnih mumija.
Zanimanje za crve na truplima bilo je vrlo veliko i 1922. kada je Karl Meixner, profesor na Institutu pravnih znanosti u Beču i Innsbrucku prikazao slučajeve u kojima su se tijela brzo raspala kad su pohranjena u podrumu instituta. Ovo brzo raspadanje bilo je najdramatičnije s leševima mladih osoba. Osim citiranja Orfila i Mégnina, Meixner nije prikupio daljnje nove podatke.
Nekoliko godina kasnije, Hermann Merkel, profesor na Institutu sudske medicine u Münchenu, proširio je Meixnerova opažanja prikazima slučajeva na kojima je demonstrirao kako okolnosti smrti mogu utjecati na tijek razvoja kukaca na tijelu. U slučaju iz ljeta 1919. sin je ubio roditelje te pohranio tijela jedno pored drugog tri tjedna. Prilikom obdukcije tijela su nađena u različitim stupnjevima raspadanja. Tijelo pretile majke (koja je ubijena pucanjem u srce) bilo je u stadiju punog raspada, napuhano, obje očne jabučice uništili su crvi, a nađeni su i bezbrojni crvi unutar vodenastog tkiva mozga. Njeni unutarnji organi su bili netaknuti i unutar slojeva masnog tkiva nije pronađen niti jedan crv. Upravo suprotno, mršavo tijelo oca bilo je već ispunjeno brojnim crvima u svim tjelesnim šupljinama, svi unutarnji organi su bili uništeni i već su se bile razvile kukuljice. Razloga za veću prisutnost crvi u očevom tijelu jest što on nije bio samo upucan već i izboden više puta. Ovo je privuklo muhe koje nisu polagale jaja samo na područje lica već i u rane. U drugom slučaju, Merkel je pronašao mumificirano tijelo osobe koja je umrla u kući, bez ijednog prisutnog crva.
U Italiji, G. Bianchini, ravnatelj Instituta za Sudsku medicinu Sveučilišta u Bariju napisao je Ťdoprinos praktičnom i eksperimentalnom istraživanju faune leševať 1929. Bianchinijev prikaz slučaja opisuje tijelo četverogodišnjeg djeteta s isušenim ozljedama kože ušiju, ruku, trbušnog područja i gornjeg dijela bedara. Artropodi prikupljeni na tijelu uključivali su kukce, 2vrlo male škorpione" i mrave. Identifikaciju mravi proveo je profesor Carlo Minozzi i nakon daljnjeg eksperimentiranja, Bianchini je zaključio kako su oštećenja morala biti uzrokovana mravima iste vrste koja je pronađena na tijelu u periodu od 24 h.
Raniji prikaza slučaja autora Raimoni i Rossi (1888) govori o utjecaju Gammarus pulex na leševe. Autori su otkrili kako Gammarus može proizvesti velik broj malih oštećenja nalik ubodima igle. Njihov je zaključak bio da je tijelo bilo pohranjeno u spremniku slatke vode. U slučaju iz travnja 1937 pronašao je leš kojem su muhe uništile sve slojeve kože bedra sve do donje granice donjeg rublja, isto kao i veći dio kože lica. Bila je kasna zima/rano proljeće s vrlo niskim temperaturama i nije bilo prisutnih crvi muha. Holzer nikada nije vidio takav uzorak oštećenja, čak i kad su muhe bile prisutni na leševima. Stoga je prikupio muhe sa tijela i vode gdje su pronađeni te ih je stavio u tri akvarija koja su sadržavala abortirani fetus, štakora i zamorca- Na taj je način dokazao da su muhe uzrokovale oštećenja na koži djeteta.
K. Walcher s Instituta za sudsku medicinu u Münchenu također je izvijestio da je pronašao crve koji su ulazili u spongiozu dugih kostiju kako bi dosegli koštanu srž (okolnosti: samoubojstvo, postmortalni interval: 100 dana, tijelo u prirodi). Kako je kostur bio netaknut, Wlacher je pretpostavio da su se životinje uvukle kroz Foramina nutritia (hranidbene otvore kosti gdje inače ulaze krvne žile i živci).

Nakon svjetskih ratova
Tijekom 1940-ih, jedino se Bequaert bavio korištenjem insekata za određivanje postmortalnog intervala. 1950-ih Hubert Caspers sa Zoološkog instituta i Muzeja u Hamburgu uvodi uporabu muha kao alat za forenzička istraživanja. Tijelo mrtve žene, golo osim para crvenih čarapa, pronađeno je upakirano u vreću 1948. u jarku vjetrenjače. Pitanje je bilo je li tijelo tu ostavljeno odmah nakon ubojstva ili je bilo pohranjeno drugdje pa tek naknadno tu ostavljeno. U kukuljici muhe (najvjerojatnije Limnophilus flavicornis L.) koja je pronađena u jednoj čarapi, niti čarape su očito bile iskorištene za izgradnju kukuljice. Međutim, niti su bile pronađene samo na samom vrhu i na samom dnu kukuljice što je značilo da je muha već izgradila svoju zaštitu prije nego je ušla u vreću. Nakon toga je završila kukuljicu (vlakna na vrhu) i pričvrstila ga na čarapu (vlakna na dnu). Kako proces pričvršćivanja traje nekoliko dana, procijenjeno je kako je tijelo u vodi ležalo najmanje jedan tjedan. Daljnji kriminalistički dokazi doveli su do zaključka kako je tijelo bilo pohranjeno na nekom drugom mjestu prije nego je odbačeno u vodu jarka. S ovim opisom Casperovog slučaja završava naš povijesni prikaz razvoja forenzičke entomologije.

Posljednje napomene
Između 1960-ih i sredine 1980-ih, forenzičkom entomologijom se bavio uglavnom liječnik Marcel Leclecq (Belgija) i profesor biologije Pekka Nuorteva (najprije je radio u Helsinki Zoological Museum, a kasnije kao profesor na Department of Environmental Protection and Conservation, University of Helsinki, Finland), uglavnom na slučajevima.
Otada su temeljna istraživanja i napredna primjena forenzičke entomologije u SAD, Kanadi i Rusiji otvorila put rutinskoj uporabi ove grane znanosti.

Literatura
1. Benecke M. A brief history of forensic entomology. Forensic Sci Int. 2001 Aug 15;120(1-2):2-14.
2. Cook GM. "Spray, Spray, Spray!": insecticides and the making of applied entomology in Canada, 1871-1914. Sci Can. 1998-99;22:7-50.
3. Hu B, Huang R, Chen Y, Zhu J. The development and main achievements of forensic entomology. Fa Yi Xue Za Zhi. 1998;14(2):117-8, 121, 123.
4. Malcolm AD. Who was...John Henri Fabre? Biologist (London). 2002 Apr;49(2):83-4.
5. Perkins JH. Insects, food, and hunger: the paradox of plenty for U. S. entomology, 1920-1970. Environ Rev. 1983;7(1):71-96.
6. Scarborough J. On the history of early entomology, chiefly Greek and Roman, with a preliminary bibliography. Meisheimer Entomol Ser. 1979 Jul;(26):17-27.