autor: dr. med. Ivan Skelin



Vjerojatno sve češće u medijima nailazite na ovaj pojam, koji ćemo vam pokušati približiti.

Definicija
Genska terapija je u širem smislu svaki terapijski postupak pri kojem se manipulira djelovanjem gena. Po takvoj definiciji, u gensku terapiju bi spadale mnoge terapije koje su već desetljećima prisutne u medicini. Takav je primjer terapija kortikosteroidima koja djeluje na stanice imunološkog sustava tako što mijenja izražavanje određenih gena u njima.
Međutim, pojam genske terapije ograničen je na postupke kojima se u stanicu unosi genski materijal.

Podjela
Gensku terapiju dijelimo prema njenim ciljnim stanicama. Tako razlikujemo somatsku gensku terapiju, gdje ciljne stanice mogu biti sve stanice organizma, osim spolnih, te germinativnu gensku terapiju kod koje se genski materijal unosi u spolne stanice.
Pri somatskoj genskoj terapiji, promjene u genomu ostaju ograničene na osobu na kojoj je terapija primijenjena, te nemaju utjecaja na genom potomstva.
Pri germinativnoj genskoj terapiji, naprotiv, promjena u genomu se prenosi na potomstvo unedogled.

Ova je podjela za sada uglavnom teoretska, jer ne postoji pouzdan način kojim bi se moglo pri in vivo(vidi kasnije) genskoj terapiji spriječiti unos genetskog materijala u spolne stanice.

Druga bitna podjela genske terapije je prema načinu primjene. Tako razlikujemo ex vivo gensku terapiju, koja se obavlja u laboratorijskim uvjetima na stanicama koje se kasnije vrate u organizam bolesnika.
Druga je vrsta in vivo genska terapija kod koje se genski materijal unosi direktno u bolesnika, posredstvom vektora.

Vektori
Vektori su nosači koje koristimo prilikom ubacivanja genskog materijala u stanicu.
Najčešće se za tu svrhu koriste virusni vektori(retrovirusi, adenovirusi, AAV, HIV itd. ). Virusi su pogodni kao vektori jer su tijekom milijardi godina evolucije stekli i usavršavali aparat pomoću kojeg se mogu ubaciti u živu stanicu, integrirati svoj genetski materijal u genom stanice, te navesti molekularni aparat stanice da prepisuje njihove gene.
Znanstvenici su to iskoristili na način da iz genoma virusa isijeku gene koji čine virus opasnim za bolesnika, te u genom virusa uklope genetski materijal koji žele dostaviti u stanicu.
Međutim ovakav pristup nije bez opasnosti, jer imunološki sustav bolesnika može reagirati na unošenje virusa, te virus potpuno eliminirati, ponekad uz potencijalno smrtonosnu imunološku reakciju.
Također postoji bojazan, za sada nepotvrđena, da bi virusni genom uklapanjem u genom stanice domaćina mogao poremetiti regulaciju njenog rasta i množenja, te dovesti do maligne promjene.
Najvažnije svojstvo po kojem razlikujemo virusne vektore je efikasnost unošenja gena u stanični genom, te duljina i stabilnost izražavanja tog gena.
Različiti virusni vektori međusobno se razlikuju i prema veličini "tereta" koji mogu unijeti u stanicu, tj. duljini DNA koju pomoću njih možemo ubaciti u stanični genom.
Također se razlikuju i po tome da li zaražavaju stanice u diobi, one koje miruju ili obje kategorije.
Neki virusni vektori posjeduju i određenu tkivnu specifičnost, kao npr. HSV(herpes simplex virus) kojeg se koristi za ubacivanje gena u živčane stanice.

Nevirusni vektori
U ovu šaroliku skupinu spadaju različite čestice koje na osnovu svojih fizikalno-kemijskih svojstava mogu u stanicu unijeti u sebe "upakiranu" DNA, ali je ne mogu uklopiti u stanični genom, što ih čini izrazito neefikasnima u usporedbi s virusnim vektorima.
Primjer iz ove skupine su liposomi, asijaloglikoprotein(ASGP) itd.
DNA se u stanicu u laboratorijskim uvjetima može ubacivati i s pomoću električne struje, mikroinjiciranjem, ispaljivanjem koloidnih čestica(tzv. gene-gun) itd.
Nažalost, što je veća efikasnost unošenja gena nevirusnim metodama, veće je i oštećenje i smrtnost stanica.

Koje su bolesti idealni kandidati za liječenje genskom terapijom?
Idealan kandidat je monogenska bolest(uzrokovana promijenjenom funcijom 1 gena). Takve su bolesti SCID, cistična fibroza, hemofilija, srpasta anemija, Gaucherova bolest itd.
Poželjno je da nije potrebna precizna regulacija izražavanja dotičnog gena, te da su dovoljne i male količine genskog produkta da bi se popravila klinička slika bolesnika. Farmakološki kazano, idealno je da za taj genski produkt postoji značajna terapijska širina("therapeutic window").
Bolesti uzrokovane promijenjenim djelovanjem više gena (multigenske) kao što su kardiovaskularne bolesti, dijabetes itd. također se nalaze na popisu ciljeva genskih terapeuta.
Tu možemo pribrojiti i maligne bolesti.