Hiperventiliranje (tj.duboki udisaji i izdisaji - u našem slučaju iznad površine mora, neposredno pred zaron) je najveći neprijatelj po sigurnost bilo kojeg ronioca; od amatera-turista koji želi proširiti svoje vidike proučavajući prekrasnu podmorsku biocenozu, do svakog mladića s naše obale koji roni da uhvati kapitalca za prodaju.
Naime, glavni nedostatak ronjenja na dah je da se obavlja u više kratkih intervala kombiniran sa isto tako čestim izronima. Iskustveno i generacijama se "zna" da hiperventiliranje prije urona omogućuje dulji boravak pod morem.

Fiziološki gledano, za duljinu boravka pod morem odgovoran je čovjekov centar za disanje smješten u mozgu. On reagira na podražaje, a to su promjene koncentracije plinova kisika i ugljičnog dioksida, i pritom u slučaju opasnosti šalje informaciju da je potrebno izroniti ukoliko koncentracija CO2 naraste. To je naš fiziološki alarm koji nas upozorava da je potrebno udahnuti. Prilikom samog ronjenja kisik se stalno troši a CO2 (ugljični dioksid) stalno stvara kao nusprodukt metabolizma iz naših stanica.

Prilikom hiperventiliranja na površini u stvari se ne čini ništa korisno. Ono što neupućeni misle da čine je da povećavaju količinu kisika u krvi - što nije točno. Naime, u našim je eritrocitima (crvene krvne stanice ) već 98% (u prosjeku) mjesta na koja se može vezati kisik popunjeno. Tako da ono što se u stvarnosti događa jest izbacivanje viška ugljičnog dioksida iz pluća; plina koji je upravo potreban za naše fiziološko osjećanje nedostatka kisika u centru za disanje.
Proizlazi da manje CO2 znači više sekundi pod morem (jer će biti potrebno više vremena da se njegova koncentracija povisi na opasnu razinu) , ali ujedno i više potrošenog kisika.

Kada ronilac odluči izroniti, suočen je s manje kisika u krvi nego da je izronio prije,( kad bi ga na to natjerao višak CO2), i kod izrona, zadnje rezerve kisika možda dodatno troši na suprotstavljanje negativnoj plovnosti usljed prisustva utega ili ulova. Izranjajući na površinu, sa svakim metrom izrona pada tlak zraka u plućima, što uključuje i parcijalni tlak kisika. Ako se p.tlak kisika u nekom trenutku spusti ispod vrijednosti od 50 mmHg, ronilac bez upozorenja tijela pada u nesvjest. Ovo se najčešće događa par metara pred izron kada se parcijalni tlak kisika u krvi najviše smanji.
Nesvjest u tom slučaju uglavnom uzrokuje potonuće, a nakon toga nastaje utapljanje i smrt ukoliko nema nikoga u blizini.