Reumatoidni artritis kronična je upalna bolest vezivnog tkiva, nepoznatog uzroka, koja najjače pogađa lokomotorni sustav.
Karakterističan je patološki nalaz ove bolesti trajna upala sinovijske ovojnice perifernih zglobova, koja je uz to simetrično distribuirana.

Bolest se može iskazivati blagom kliničkom slikom u kojoj su zahvaćeni tek pojedini zglobovi ili kao teži oblik bolesti s jakim deformitetima. Najčešća je varijanta bolesti umjerene jakosti.

Prema epidemiološkim podacima, bolest zahvaća otprilike 1% populacije, s tim da je ovaj poremećaj češći kod žena i do 4 puta u odnosu na mušku populaciju. Bolest najčešće počinje u 4. ili 5. desetljeću života. Neke obiteljske studije ukazale su na genetsku predisponiranost za bolest.

Uzrok bolesti
Za sada se još sa sigurnošću ne zna što bi moglo biti neposredni uzrok bolesti. Postoji nekoliko pretpostavki. Jedna od njih govori da se radi o odgovoru na neki infektivni agens u organizmu, što posljedično dovodi do oštećenja organizma. Druge teorije navode autoimuni mehanizam. Bilo kako bilo, pravi uzrok bolesti još nije otkriven.

Klinička slika
Bolest se u najvećem broju slučajeva razvija sporo, ali progresivno. Može početi bez povoda, ili je može provocirati neki stres, kao npr. porođaj, pobačaj, bilo kakva ozbiljnija bolest. Tek iznimno bolest započinje akutnim, naglim napadima, što se prezentira teškom upalom jednog ili više zglobova.

Bolesnik se u počeku loše osjeća, malaksao je, kao da mu nedostaje životne energije. Može se javiti pojačano znojenje, slabiji apetit i poremećaj ritma spavanja. Ovi opći simptomi mogu uputiti liječnika da se radi o reumatoidnom artritisu, ali i ne moraju jer mnoge bolesti imaju sličnu kliničku sliku, npr. bolest kroničnog umora.

Nakon početne nespecifične faze javljaju se prvi karakteristični, prepoznatljivi znakovi bolesti. Jedan od takvih znakova je jutarnja zakočenost u zglobovima, što bolesnik najizravnije doživljava na zglobovima prstiju šake. Kada se zglobovi uspiju razgibati bolesnik ne osjeća veće probleme sve do slijedećeg jutra kada će se opet ponoviti ukočenost u zglobovima. Kako odmiče vrijeme tako su jutarnje zakočenosti sve teže i dugotrajnije.

Ubrzo nakon jutarnjih zakočenosti javlja se i bol koja je u početku prisutna samo periodički, ili kod nekih kretnji u zglobu, dok kasnije postaje trajno prisutna.

U početnoj definiciji napomenuli smo da bolest najjače napada lokomotorni sustav, a to se prvenstveno odnosi na zglobove. Zglobovi vremenom postaju otečeni. U početku otok nije tvrd i može se utisnuti, jer se radi smo o upalnom izljevu u zglobnu vreću.Karakteristika reumatoidnog artritisa prema nekim drugim sličnim oboljenjima u smislu zahvaćanja zglobova, jesu otekline zglobova koje su simetrične i obično prvo oteknu zglobovi prstiju na rukama i nogama. Zahvaćeni su zglobovi dlana (metakarpofalangealni) i prstiju (proksimalni interfalangealni zglobovi)

Nakon malih zglobova bolest se može širiti i na veće zglobove; na koljeno, laktove i ramena.

Kronične upale malih zglobova na šaci imaju za posljedicu deformaciju šake u smislu skretanja prstiju u ulnarnu stranu, dok čitava šaka može zbog degeneracije u ručnom zglobu biti skrenuta radijalno.

Osim na zglobovima, promjene se mogu javiti i na drugim organima i organskim sustavima.

Na koži se javljaju potkožni čvorići, posebno kod osoba koje pokazuju težu kliničku sliku. Koža može pokazivati i znakove vaskulitisa, ali i ishemijske nekroze, pa se mogu javiti ulceracije i atrofija kože.
Od unutarnjih organa zapažene su promjene na srcu i plućima. Srce može pokazivati poremećaj u smislu perikarditisa, dok se na plućima javlja pleuritis, ali i difuzna intersticijska fibroza pluća.

Caplanov sindrom poseban je klinički entitet koji označava istovremeno javljanje reumatoidnog artritisa i pneumokonioza. Bolest je karakterizirana difuznom pojavom čvorova u plućima veličine 1-2 cm.

Na oku se može javiti upala bjeloočnice pa se razvija episkleritis.

Živčani sustav može biti pogođen kroz mononeurituse, ili pak posredno kao u slučaju pojave sindroma karpalnog kanala.

Feltyev sindrom čini izdvojen sindrom. Pojednostavljeno rečeno radi se o reumatoidnom artritisu koji je praćen povećanjem limfnih čvorova (limfadenopatijom) i slezene. Uz to se javlja manjak u broju stanica triju loza; anemija, trombocitopenija i granulocitopenija. Sve je to praćeno jako izraženim sistemskim znakovima bolesti.

Dijagnoza
Svaka dijagnoza počinje od anamneze, odnosno od razgovora s bolesnikom. U anamnezi mogu biti prisutni podaci o sličnoj ili istoj bolesti u obitelji, kao i podaci o prije spomenutim općim simptomima bolesti kao što su umor, nesanica, slabost i sl. Treba svakako tražiti podatak o jutarnjoj zakočenosti.

Fizikalna pretraga uglavnom je orijentirana na pregled zglobova, postojanja deformacija, ispada u funkciji, postojanju derformiteta.

Važno mjesto u dijagnosticiranju reumatoidnog artritisa imaju laboratorijske pretrage, koje se mogu podijeliti u tri različite skupine.

Laboratorijski testovi aktivnosti upale: standardno se mjeri sedimentacija eritrocita, koja je u slučaju postojanja upale povišena. Osim toga može se tražiti i koncentracija C reaktivnog proteina.

Hematološke pretrage. U krvi imamo nalaze anemije, točnije norocitne normokromne anemije. Razina je željeza u serumu snižena.

Imunološki testovi. Traži se prisutnost reumatoidnog faktora u serumu. To se izvodi tzv. Waaler-Roseovim testom. Rezultati testiranja očitavaju se kroz različita razrjeđenja seruma. Tako je titar 1:32 normalan, a 1:64 i više patološki. Ipak, treba napomenut da nalaz reumatoidnog faktora u serumu nema apsolutno sigurno dijagnostičko značenje, jer se on može naći u i sklopu nekih drugih bolesti. Stoga laboratorijske nalaze, što je pravilo u medicini, treba sagledati u kontekstu ukupnog nalaza i dojma o simptomima bolesti, ali i u kontekstu općeg stanja bolesnika.

Od ostalih pretraga koriste se: pretraga zglobne tekućine, radiološke pretrage poput RTG-a ili MRI, scintigrafija, artrografija i artroskopija.

Terapija
Kao i kod mnogih drugih bolesti kod kojih nije prepoznat ili otkriven temeljni uzrok bolesti, i kod reumatoidnog artritisa nema specifične uzročne terapije. Stoga je liječenje usmjereno na simptomatsko ublažavane tijeka bolesti. Tu se prije svega misli na ublažavanje boli, smirivanje upalnog procesa i održavanje (link-kretanje liječi RA) funkcionalnosti lokomotornog sustava posebno zglobova. Ovakva vrsta liječenja nije kratkog vijeka, već se može protezati kroz cijeli život. Stoga je dužnost svakog liječnika, ali i bolesnika da uspostave međusobno dobar kontakt, uz izgrađivanje povjerenja i edukacije, sve sa svrhom da se osnaži bolesnika i da mu se pruži potreba potpora i volja da ustraje u liječenju. Ovo je važno napomenuti, jer kliničko iskustvo govori da se autoimune bolesti (kada tijelo napada samo sebe) često javljaju upravio kod osoba slabijeg duha i samopouzdanja.

Kao lijekovi za suzbijanje upale danas se koriste lijekovi iz skupne sistemskih antimalarika, soli zlata, penicilinamin, sulfasalazin, i kao krajnje sredstvo imunosupresivi.

Bol i upala mogu se sanirati upotrebom nesteroidnih protuupalnih lijekova (aspirin, andol, ibuprofen). Kod slabih rezultata spomenutih lijekova može se pribjeći upotrebi kortikosteroida.

Fizikalna terapija, ali i često kretanje, vrlo su važna komponenta u održavanju zdravlja.

Kada zataje sve prethodne metode, ili ako nastupe neke teže posljedice bolesti, liječnik će morati upotrijebiti kirurške metode za saniranje nastalih degenerativnih promjena na zglobovima i tetivama.

Tijek bolesti i prognoza
Bolest ima progresivni tijek unatoč periodima remisije (poboljšanja). Periodi olakšavanja simptoma često su praćeni pogoršanjima. Takve se faze često izmjenjuju.

Prognoza bolesti je nepovoljna. Tu se ne misli na brzi smrtni ishod. Nepovoljan ishod bolesti uglavnom se odnosi na gubitak mogućnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Oko 50% bolesnika, unatoč ispravnom liječenju postaje u roku od 10 godina nesposobno za rad.

Piše: Strahimir Sučić dr. med.

Reference:
1. Harrison, Principi Interne medicine, prvo hrvatsko izdanje, Placebo d.o.o., Split, 1997.
2. Božidar Vrhovac i suradnici, Interna medicina, Naprijed, Zagreb, 1997.