Vodene kozice relativno su česta virusna zarazna bolest, a zahvaćaju uglavnom mlađu populaciju, rjeđe odrasle. Radi se o uglavnom dobroćudnoj bolesti, koja je u našim krajevima za inače zdravo dijete benigna bolest pa pobolijevanje ne izaziva veće zdravstvene probleme. Bolest se tek u iznimnim slučajevima komplicira, pa je stoga rijetko smrtonosna.

Mikrobiološki uzročnik
Uzročnik vodenih kozica je virus koji zajedno s virusom herpesa-zostera spada u skupinu herpesvirusa: herpes-virus-varicela-zoster.
Varicelle-zoster virus uzrokuje dvije različite bolesti: vodene kozice i herpes zoster. Dok su vodene kozice uglavnom bolest dječje dobi, herpes-zoster pogađa uglavnom stariju populaciju, s reaktivacijom latentnog virusa.
Uglavnom je samo čovjek osjetljiv na spomenuti virus. Virus se kod čovjeka u početnoj fazi bolest nalazi na sluznici dišnih putova, da bi kasnije prešao u krvotok, a na kraju se može izolirati tek iz promjena na koži

Način širenja bolesti
Izvor zaraze je bolesna osoba. Bolest se prenosi kapljicama, ali može i bliskim kontaktom. Vodene kozice su visoko kontagiozne, s postotkom javljanja u najmanje 90% među osjetljivim i sero-negativnim osobama. Najčešće su inficirana djeca između 5. i 9. godine starosti i oni čine 50% svih slučajeva bolesti.
Zaražena osoba postaje zarazna za druge oko sebe u zadnjim danima inkubacije. Pacijenti su infektivni otprilike 40 sati prije početka javljanja vezikuloznog osipa. Tada se virus nalazi u najvećem broju na sluznici dišnog sustava odakle se može kapljicama prenositi u okolinu. Kako virus ne nestaje u potpunosti iz tijela nakon pojave mjehurića na koži, infektivnost se i dalje nastavlja jer je virus, kako smo prije spomenuli, prisutan i u kožnim promjenama. Kada se mjehurići osuše, odnosno kada postaju kraste, tada više nisu zarazne.
Ljudi su općenito podložni infekciji varičelom. Stoga je bolest tako raširena, i rijetke su osobe koje žive u većim urbanim cjelinama koje je nisu preboljele.
Bolest vodenih kozica ostavlja trajni imunitet, pa su osobe koje su bolovale od te bolest zaštićene od ponovne infekcije. U opasnosti za zarazu varičelom jesu starije osobe koje dolaze iz ruralnih krajeva gdje dosta dugo nije bilo varičele.

Klinička slika
Inkubacija varičele traje obično oko 15 dana. Nakon toga se javlja klinička bolest koja se, prema kliničkoj slici i razvoju bolesti, može podijeliti u nekoliko faza.

Prva faza je tzv. prodromalni ili početni stadij bolesti. Uvodni stadij bolesti kod djece je slabije razvijen, gotovo pa da prolazi nezapaženo. Kod odraslih je ta faza bolesti izraženija. Smatra se da intenzitet faze prodroma odgovara težini bolesti. Teži simptomi odgovaraju i težem tijeku bolesti kod odraslih. U težoj varijanti početne faze varičele javljaju se neki opći, nespecifični simptomi infektivnih bolesti, poput visoke temperature, boli u cijelom tijelu, mučnina, povraćanje, a ponekad čak i početni osip koji je sličan promjenama u šarlaha. Ova faza bolesti traje 1-2 dana.

Druga faza je eruptivni stadij ili stadiji izbijanja osipa. Osnova karakteristika ovog stadija je izbijanje vezikuloznog osipa. Osip se javlja intenzivnije na trupu nego na udovima, ali ima ga i na licu, na vlasištu, na vratu, a zahvaća i sluznicu usta i ždrijela. Opasno je kada se promjene nalaze u grkljanu.
Eflorescencije se razvijaju relativno brzo mijenjajući svoj izgled u roku od nekoliko sati, od makule preko papule u vezikulu. Promjene na koži u obliku vezikule zadržavaju se nekoliko dana da bi na kraju prešle u kraste. Karakteristika osipa kod varičele je javljanje osipa u više mahova i to što ne izbija po nekom pravilnom redoslijedu. Stoga ćemo na koži zaražene osobe imati promjene različitog evolutivnog stadija (istovremeno mogu biti prisutne vezikule i isušene kraste). Na sluznicama se mogu javiti promjene tipa ulceracija. Pojavu osipa prati povišenje temperature i vrlo često svrbež kože. Kod varicele ne postoji prepoznatljiv uzorak kretanja temperature jer svako izbijanje novog osipa izaziva porast temperature.
Osip izbija tijekom 4-5 dana, najkasnije do tjedan dana. Iza osipa ne ostaju ožiljci, osim u slučaju kada se razvije sekundarna bakterijska infekcija primarnih promjena.

Nakon faze izbijanja osipa nastupa treći stadij bolesti, tzv. stadij regresije. Ovaj stadij karakterizira nestajanje i slabljenje infektivnih simptoma te povlačenje osipa. Na površini tijela bit će prisutne zaostale promjene na koži koje su fazi nestajanja i povlačenja.

Bolest traje obično 7-10 dana.

Komplikacije bolesti
Prva skupina komplikacija mogla bi se definirati nezgodnim položajem promjena koje nastaju kod varičele. Tu se prije svega misli na promjene koje se razviju na oku ili na grkljanu. Promjene na oku mogu ugroziti zdravlje oka i stoga je potrebno daljnje specijalističko liječenje i praćenje od strane oftalmologa. Promjene na grkljanu mogu izazvati oticanje sluznice laringksa, a time i sužavanje dišnih putova, što može dovesti do gušenja. Stoga će nekada biti potrebno napraviti kirurški zahvat otvaranja dišnih putova na vratu (traheotomija).

Od ostalih lokalizacija mogu biti zahvaćena pluća kada se javlja varicelozna pneumonija, ili može biti pogođeno srce pa se razvija slika miokarditisa.

Druga skupina komplikacija može nastati zbog sekundarne bakterijske infekcije u tijeku vodenih kozica. Najčešće se radi o infekciji promjene na koži što može imati za posljedicu nastajanje dubljih ožiljaka koji ostaju i nakon ozdravljenja. Od ostalih komplikacija uzrokovanih bakterijama spominju se i upala srednjeg uha, čemu su naročito podložna mlađa djeca, a javljaju se i bakterijske pneumonije.

Treća skupina komplikacija odnosi se na zahvaćenost središnjeg živčanog sustava. Komplikacija se najčešće prezentira kao meningoencefalomijelitis, što označava zahvaćenost moždanih ovojnica, mozga i produžene moždine.

Kod novorođenčadi majki koje nisu preboljele varičelu, pa tako nisu mogle niti prenijeti imunitet na dijete, ova bolest je vrlo teška, ponekad i smrtonosna.

Teži oblik bolesti javlja se i kod osoba koje uzimaju bilo kakvu imunosupresivnu terapiju, najčešće se radi o kortikosteroidima.

Od drugih zaraznih bolesti, varicela se najčešće kombinira s šarlahom. Varičela u kombinaciji sa šarlahom češće naginje gnojenju promjena na koži.

Krvna slika
U nalazu krvne slike nalazimo leukopeniju, dakle smanjen broj bijelih krvnih stanica, ali s normalnim odnosima u diferencijalnoj krvnoj slici (DKK).

Dijagnoza
Dijagnoza se relativno lako postavlja na osnovi karakteristične kliničke slike i epidemioloških podataka. Dijagnozi može pomoći i nalaz krvi.

Liječenje
Kao i kod većine virusnih bolesti ni kod vodenih kozica ne postoji specifično etiološko liječenje koje bi bilo usmjereno na uzročnika. Stoga se terapija svodi na simptomatsko liječenje. To se uglavnom odnosi na sprječavanje sekundarnih infekcija variceloznih promjena na koži. Mjere kojima se sprječava inficiranje promjena jest odražavanje redovite higijene bolesnika, održavanje čiste posteljine, paziti da bolesnik ne češe kožu. Za ublažavanje svrbeža koriste se uglavnom magistralni pripravci, ali mogu se kod jačeg svrbeža propisivati i sedativi.
Kod sekundarnih gnojenja eflorescencija na koži mogu se dati antibiotici.

Piše: dr. med. Strahimir Sučić

Reference:
1. Fran Mihaljević, Josip Fališevac, Branko Bezjak, Boris Mravunac, Specijalna klinička infektologija, 8. popr. i dop. izdanje Medicinska naklada, Zagreb, 1994.
2. Harrison, Principi Interne medicine, prvo hrvatsko izdanje, Placebo d.o.o., Split, 1997.