"Homofobija: nedostatak osjećaja ljubavi za pripadnike vlastitog spola i posljedična mržnja takvih osjećaja kod drugih... vjerovanje u neodvojivu superiornost jednog oblika ljubavi i koja zbog toga treba dominirati."
Audre Lourde

Predugo se na seksualne i osjećajne veze među pripadnicima istog spola gledalo kao na glavni društveni problem. Problem, međutim, nije istospolna osjećajna ili seksualna veza. Društveni problem je homofobija - mnoštvo načina na koji se ljudi ponižavaju temeljem seksualne orijentacije i osjećajnog izbora.
U mnogim su kulturama istispolne veze društveno prihvaćene kao normalan oblik ljudskog ponašanja. U našem pak društvu mnogi ljudi vjeruju kako je seksualni kontakt između dva muškarca bolestan i nemoralan, a seksualni kontakt među ženama ne samo bolestan i nemoralan već i nepostojeći ili nemoguć.
U ovom tekstu se govori o tome kako prepoznati homofobiju kod sebe i drugih, kako homofobija šteti heteroseksualcima, koji su uzroci homofobije te kako se ona može liječiti.

Kako prepoznati homofobiju kod sebe i drugih
Četiri su različita, ali povezana oblika homofobije: personalna, interpersonalna, institucionalna i kulturalna.
Personalna homofobija je predrasuda temeljena na osobnom uvjerenju da su lezbijke, homoseksualci i biseksualci grješni, nemoralni, bolesni, inferiorni u odnosu na heteroseksualce ili nepotpuni muškarci i žene. Personalna homofobija se manifestira osjećajima straha, nelagode, nesviđanja, mržnje ili gađenja prema istospolnoj seksualnosti. Svatko, bez obzira na seksualnu orijentaciju, može osjetiti personalnu homofobiju. Kad je osjećaju lezbijke, homoseksualci ili biseksualci naziva se internalizirana homofobija.
Kao i heteroseksualci, lezbijke, homoseksualci i biseksualci su učeni kako je istospolna seksualnost inferiorna heteroseksualnosti te mnogi ovo internaliziraju, proživljavaju u sebi, do te mjere da je samo-prihvaćanje vrlo teško. Oni prihvaćaju stigmu koja je prikačena o lezbijke, homoseksualce i biseksualce bez da razmišljaju kako je njihovo iskustvo rezultat pritiska. Jedan rezultat ovakvog razmišljanja jest da lezbijke, homoseksualci i biseksualci brižljivo taje svoj identitet; drugi očajnički pokušavaju negirati ili promijeniti svoju seksualnu orijentaciju; a neki pokušavaju ili uspiju počiniti samoubojstvo.
Interpersonalna homofobija je individualno ponašanje temeljeno na personalnoj homofobiji. Ta mržnja ili nesviđanje može se izražavati smišljanjem različitih imena, pričanjem viceva, verbalnim i fizičkim zlostavljanjem i drugim individualnim diskriminacijskim postupcima.
Interpersonalna homofobija u svom ekstremnom obliku dovodi do toga da se lezbijke, homoseksualci i biseksualci fizički napadaju zbog nikakvog drugog razloga osim napadačeve homofobije. Mnogi ljudi iskazuju svoj strah od lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca na nenasilan, uobičajeniji način. Rodbina često namjerno izbjegava svoje homoseksualne i biseksualne članove obitelji; suradnici su distancirani i hladni prema svojim radnim kolegama lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima; heteroseksualni prijatelji nisu zainteresirani za slušanje o vezama svojih prijatelja lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca.
Institucionalna homofobija se odnosi na brojne načine kojima vlada, poslovni sektor, crkve i druge institucije i organizacije diskriminiraju ljude na temelju njihove seksualne orijentacije. Institucionalna homofobija se također naziva heteroseksizam.
Institucionalna homofobija se reflektira u religijskim organizacijama koje imaju čvrste stavove ili pravila protiv toga da lezbijke, homoseksualci i biseksualci vode misu ili službu; agencijama koje odbijaju pružiti vodeće izvore i usluge lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima i vladama koje nisu uspjele osigurati jednaka prava za sve građane, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.
Kulturalna homobija se odnosi na društvene norme i standarde koji diktiraju uvjerenje kako je biti heteroseksualan bolje ili moralnije nego biti lezbijke, homoseksualci i biseksualci te da svatko jest ili bi trebao biti heteroseksualan. I kulturalna homofobija se naziva heteroseksizam.
Kulturalna homofobija se vidi svaki dan na televiziji i u oglasima gdje je doslovno svaki lik heteroseksualan, svaka erotska veza uključuje ženu i muškarca i za svako "normalno" dijete se pretpostavlja da ga privlače te da će se vjenčati za nekoga suprotnog spola. U malobrojnim slučajevima gdje se portretiraju lezbijke, homoseksualci ili biseksualci, prikazani su obično kao nesretni, stereotipni, skloni samo-destruktivnom ponašanju ili ambivalentni u pogledu svoje seksualne orijentacije.

Kako homofobija šteti heteroseksualcima?
Homofobija i heteroseksizam jasno vrše pritisak na lezbijke, muške homoseksualce i biseksualne žene i muškarce kroz individualne oblike verbalnog i fizičkog napastovanja i kolektivnih djelovanja koji uzrokuju nevidljivost, bezvrijednost i diskriminaciju homoseksualaca i biseksualaca. Međutim, homofobija i heteroseksizam također štete i heteroseksualcima. Održavanjem rigidnih definicija "prikladnog" seksualnog ponašanja i veza, opušteno uživanje u bilo kakvoj senzualnoj interakciji ili emocionalnoj bliskosti među pripadnicima istog spola je ograničeno. Strah od toga da će biti shvaćen kao lezbijka ili homoseksualac ograničava razvoj prijateljstva među pripadnicima istog spola. Ovi strahovi pridonose razvoju stresa i emocionalne nefleksibilnosti i mogu uništiti heteroseksualnu vezu.
Homofobija često razara obitelj kad roditelji saznaju da im je dijete lezbijka, homoseksualac ili biseksualac. Koliko bi bolje bilo sačuvati obitelj podupiranjem i poštivanjem svih rođaka, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.
U društvu gdje su postignuća lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca skrivena ili omalovažavana , heteroseksualci imaju iskrivljen pogled na stvarnost; uče jedino o životima drugih heteroseksualaca. Negiraju mogućnost učenja iz iskustava, vještina i znanja lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca. Heteroseksualci mogu obogatiti svoj život ukoliko ostanu u kontaktu s lezbijkama, homoseksualcima i heteroseksualcima.
Negiranje jednakih ljudskih prava lezbijkama, homoseksualacima i biseksualcima neodgodivo vodi ka ograničavanju prava svih ljudi. Vlade koje su najžešće potiskivale homoseksualce, također ograničavaju ljude na temelju spola, rase, etničke pripadnosti, vjerskih uvjerenja i klase. Ako lezbijke, homoseksualci i biseksualci mogu biti meta diskriminacije, svakaa druga grupa u društvu može postati meta. Ako duboko vjerujemo u slobodu i individualna prava, tada ćemo cijeniti sve ljude i razlike među njima koje tako mnogo pridonose pluralističkom društvu.

Koji su uzroci homofobije?
Personalna homofobija (predrasude) prvenstveno je uzrokovana neinformiranošću. Kao što je slučaj sa seksizmom i rasizmom, ljude se uči da budu homofobični. Mitovi o lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima se nastavljaju prenositi u našem društvu usprkos dostupnosti točnih informacija. Vrlo malo djece dobije nepristrane informacije o lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima; mnogi odrasli nastavljaju vjerovati u stereotipe koje su naučili u djetinjstvu, a neke vjerske i konzervativne organizacije promoviraju laži o lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima.
Interpersonalna homofobija (zlostavljanje i individualna diskriminacija) se može objasniti razmatranjem psiholoških čimbenika u povezanosti s predrasudama. Osobe koje nisu "na ti" sa vlastitom seksualnošću, ili koje se osjećaju ugrožene od istospolne seksualnosti, sklone su rigidnosti prema tome što je seksualno "ispravno" i mogu pokušati kazniti ili naturivati svoja uvjerenja lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima.
Institucionalna homofobija je djelomično uzrokovana natjecanjem za moć. Današnja društva stvaraju žrtvene jarce kako bi zadržala status quo i pozicije onih na vlasti. Tijekom ovog stoljeća su različite grupe kao što su Židovi, Afrikanci, Azijati, Latinoamerikanci, Američki Indijanci, žene, lezbijke, homoseksualci i biseksualci bili okrivljavani za niz društvenih i ekonomskih problema. Kad je žrtvovanje jaraca uspješno, dominantna grupa nema potrebu za preuzimanjem odgovornosti za nepravdu ili odustajanje od privilegija.
Kulturalna homofobija je većinom uzrokovana društvenim normama koje diktiraju "korektnu" seksualnost. Seksualni kontakt među osobama istog spola događao se u svim društvima kroz povijst i otvoreno je prihvaćen u mnogim kulturama. Ali zapadna je civilizacija općenito represivna prema seksualnosti u svakom obliku, osim prema snošaju potrebnom za prokreaciju ili seksualnoj aktivnosti u kontekstu heteroseksualnog braka. Zbog toga će istospolna seksualnost biti predmet strahovanja i proklinjanja.

Može li se homofobija liječiti?
Homofobija je raširena u ovom i mnogim drugim društvima. Zbog tog što smo svi produkt našeg društva, većina nas je homofobična, bez obzira na našu seksualnu orijentaciju.
Konstruktivno nošenje s homofobijom najprije zahtijeva priznanje njenom raširenom postojanju. Mi ne možemo jednostavno ukloniti naše homofobične osjećaje, ali ako smo voljni priznati kako smo svi homofobični, tada možemo preuzeti odgovornost za svoje izbore i promjenu našeg ponašanja.
Osim pretpostavke svugdje prisutne homofobije, možemo učiniti slijedeće:
Identificirati homofobiju, a ne homoseksualnost, kao problem koji treba riješiti. U razgovorima s prijateljima i kolegama otvoreno govorite o homofobiji. Za mnoge je ljude jedino vrijeme kada razgovaraju o lezbijkama, homoseksualcima i biseksualcima - u kontekstu homofobičnih šala i viceva.
Razmišljati o sličnostima i razlikama između homofobije i drugih oblika potiskivanja. Korištenje znanja o rasizmu, seksizmu, klasizmu itd. poslužiti će za bolje razumijevanje homofobije i traženje načina da se odgovori na homofobiju.
Slušati iskustva lezbijki, homoseksualaca i biseksualaca i pretpostaviti kako su njihova iskustva s potiskivanjem valjana i istinita. Slično, treba pretpostaviti kako je način na koji lezbijke, homoseksualci i biseksualci doživljavaju svijet različit od način na koji ga doživljavaju heteroseksualci.
Aktivno poduprijeti anti-diskriminacijske napore, kao i kampanje u svrhu uklanjanja homofobičnih predrasuda i nasilja.

dr. med. Livia Puljak