Znanstvena medicina koja se počela razvijati u petom stoljeću prije Krista u Hipokratovim je djelima doživjela svoj najveći sjaj koji je zasjenio sve što je u medicini stvoreno prije toga, a isto tako i nastojanja i postignuća medicinske struke dugog niza slijedećih stoljeća.
O njegovu životu i radu kruže brojne legende tako da mnogi sumnjaju da je uopće i živio.

Rođenje i djela
Hipokrat je rođen oko godine 460. prije Krista u Kosu, glavnom gardu istoimenog otoka na jugozapadu Male Azije. Otac mu je bio Heraklid koji ga je uputio u medicinu, dok je filozofiju učio kod poznatog filozofa Demokrita iz Abdere.
Hipkrat je napisao veliki broj medicinskih spisa koji su kasnije sakupljeni i koji nose zajednički naziv "Corpus Hipocraticum".

Zašto je Hipokrat tako značajan?
Hipokratova veličina ne leži u njegovoj plodnosti i obilju medicinskih spisa koji obuhvaćaju sva poglavlja medicine. Njegova veličina ne leži ni u tome što je on prvi autor koji je sistematski obradio cijelu medicinu. Hipkratova veličina je u načinu na koji je prilazio svom zadatku, u temeljitosti i objektivnosti njegova promatranja pored bolesničke postelje, u trijeznosti njegovih zaključaka u pogledu dijagnoza i prognoza, u odbijanju svake hipoteze kao tumačenju uzroka bolesti, u sigurnosti i svrsishodnosti pri izboru lijekova i konačno u nastojanju da stvori etičke temelje liječničkog rada.
Ako njegove zasluge treba sažeti u nekoliko riječi, može se reći: Hipokrat je oslobodio medicinu od religija i praznovjerja, postavio je kao temelj medicine promatranje prirode i bolesnog čovjeka te stvorio etičke principe na kojima se treba temeljiti sav rad liječnika.

Hipokratov medicinski sustav
Medicinski sustav koji je osnovao i izgradio Hipkrat temelji se na empiriji i filozofiji. Važniji i sigurniji dio je empirija - iskustvo stečeno dugim i savjesnim radom, promatranjem i kritičkim stvaranjem zaključaka. Samo oštar promatrač i neobično marljiv radnik mogao je skupiti tako obilno iskustvo kao Hipokrat. Filozofski temelji njegove medicine su također važni. Oni služe kao teoretsko obrazloženje praktički stečenih spoznaja. Iako današnja medicina odbacuje sve te teorije, u svoje su vrijeme one bile neobično važne jer su eliminirala sva objašnjenja koja su prirodnim procesima tražila uzrok u natprirodnim pojavama.

Hipokratov model bolesti
Za Hipokrata je bolest prirodna pojava koja može imati samo prirodne uzroke. Ti uzroci mogu biti raznovrsni: klimatski faktori, smetnje prehrane, nezdrava voda, hladnoća, i oni izazivaju u organizmu određene promjene koje nazivamo bolest.

Učenje o četiri elementa - teorija Hipokratove medicine
Hipokratova medicina proizlazi teoretski iz učenja o četiri elementa koje je osnovao grčki filozof Empedoklo. Ta četiri elementa su: voda, vatra, zrak i zemlja. Iz njih je nastalo sve što postoji pa i ljudski organizam. Ovim elementima odgovaraju četiri kvaliteta: hladno, toplo, suho i mokro. Elemente, odnosno njihove kvalitete, spaja takozvana "pneuma" koja ima sjedište u srcu odakle polazi kroz žile u svaki dio tijela.
Glavni sastojci organizma su četiri tjelesna soka: krv, sluz, crna i žuta žuč. I ti sokovi imaju odgovarajuće kvalitete: krv je topla, sluz je hladna, žuta žuč je suha, a crna vlažna. Ako su sokovi ispravno pomiješani, čovjek je prema Hipokratu zdrav. Dolazi li pak do poremećaja u međusobnom odnosu sokova, nastaje bolest. Sokovi imaju utjecaja i na temperament pojedinog čovjeka. Nazivi temperamenata kojima se još i danas služimo (sangvinični, flegmatični, kolerični, melankolični) potječu od naziva četiri tjelesna soka.
Međusobni odnos sokova u organizmu po Hipokratu regulira posebna sila koju on naziva "fizis", a to znači "priroda".
Hipokratska medicina, dakle, vodi računa samo o tjelesnim sokovima, dok čvrste elemente ostavlja sasvim po strani.
To je čitava teorija Hipokratove medicine. Sve ostalo je u njoj empirija. Ta teorija, genijalna u svojoj jednostavnosti, prvi je pokušaj teoretskog tumačenja i obrazlaganja svih složenih zbivanja u zdravom i bolesnom organizmu. Ona je stoljećima vladala medicinskim učenjem i sve do 18. stoljeća služila je kao temelj znanstvene medicine.

Hipokratova praksa
U praski, u postupku s bolesnim čovjekom, Hipokrat napušta sva teoretiziranja i dogmatiziranja. Tu se ravna isključivo po svom iskustvu i po rezultatima svog promatranja. Nenadmašiv je u opisivanju svih naoko neznatnih simptoma bolesti koji su važni za dijagnostiku, a koje nitko prije njega nije primjećivao. Ti su opisi tako odlični i tako vjerni da još i danas mogu poslužiti kao uzor. Može li se vjernije opisati lice bolesnika koji umire: "Nos je šiljast, oči leže duboko, predio sljepoočnice je upao, uši su hladne i smežurane, uške zavinute, koža na čelu je tvrda poput pergamenta, napeta i suha, boja čitavog lica je blijeda ili siva poput olova"! taj se klasični simptom još i danas naziva "facies Hipocratica".
Promatranje bolesnika i njihovih simptoma ne služi Hipokratu samo u dijagnostičke svrhe. Promatrajući sve te mnogobrojne znakove bolesti, stvara on iz njih i prognostičke zaključke. Među Hipokratovim djelima ima više njoih u kojima je obrađena prognostika. Ta djela su među najboljim i najvrjednijim što ih je Hipokrat ikad napisao.
I u pogledu liječenja pripada Hipokratu velika zasluga što je opet u liječenje uveo prirodne lijekove kakvima su se ljudi služili prije empirijske medicine. Njegova se terapija sastoji iz jednostavnih sredstava kojih je broj osim toga ograničen. To su ljekovite biljke koje daje u različitim oblicima; kuhani ječam, medena voda, mješavina octa, meda i vode, i slični lijekovi kojima nastoji pročistiti organizam ili izazvati povraćanje, znojenje ili mokrenje. On pušta svojim bolesnicima krv iz žile, daje im klizme, određuje kupelji, a osobitu važnost pridaje dijeti.
Hipokrat vjeruje u ljekovitu snagu prirode i zato mu je cilj kod provođenja terapije da podupre prirodu u njezinom nastojanju da uspostavi zdravo stanje u organizmu. Sva ta sredstva koja Hipokrat primjenjuje su u skladu s njegovim humoralno-patološkim shvaćanjima: njihovom pomoću nastoji on regulirati odnos sokova u organizmu, poboljšati njihovo stanje i izlučiti nezdrave i škodljive sokove.

Hipokrat ne liječi bolesni organ već bolesnika
U toj terapiji nema shematiziranja, ona je individualno prilagođena svakom bolesniku. Određujući terapiju Hipokrat uzima u obzir cijelu osobnost bolesnika, građu njegova tijela, temperament, stanje čitavog organizma. Hipokrat stoga ne liječi bolesne organe nego bolesnog čovjeka.

Hipokratova etika
Hipkratu je pri liječenju vrhovni princip: "koristiti ili barem ne škoditi"!
Taj princip je temelj visoke etike koja se odražava u Hipokratovom odnosu prema njegovim bolesnicima. Interes i dobrobit bolesnika mu je prvenstveni i glavni cilj svega liječničkog rada i njegovih nastojanja. Neprolazna je Hipokratova zasluga što je položio temelje liječničkoj etici koja je gotovo neizmijenjena zadržala svoje značenje i svoje vrijednosti do današnjeg dana. On je prvi odredio i kodificirao etičke principe kojima se mora liječnik rukovoditi u vršenju svoga zvanja te je dao ne samo moralne zakone kojima je podvrgnut liječnik u svom radu, nego je detaljno opisao i način ponašanja s bolesnikom, uključujući i način razgovora i odijevanja. Najljepše su ti etički principi formulirani u slavnoj Hipokratovoj zakletvi, koja se nalazi na čelu njegovih djela i kojom su se zaklinjali i još se uvijek zaklinju svi oni koji se posvećuju liječničkom zvanju.

Hipokratova dijagnostika
Sasvim je drugačije Hipokratovo znanje s obzirom na bolesna čovjeka. U njegovim opisima pojedinih bolesti vide se sve odlike hipokratske medicine, osobito u pogledu dijagnostike, prognostike i terapije. Tu nalazimo izvrstan opis svih onih patoloških stanja i promjena koje su se dale ustanoviti tadašnjim metodama pretraga, a takvih metoda ima u hipokratskoj medicini poprilično. Najvažnije su od tih metoda inspekcija i palpacija, gledanje i pipanje, ali Hipokrat se služi i sluhom, slušajući različite šumove koji mu otkrivaju bolesne promjene na plućima. Služi se i mirisom koji mu ponekad odaje bolesno stanje. Pomoću tih dijagnostičkih metoda upoznao je Hipokrat nepregledan niz različitih bolesti.

Hipokratov utjecaj na medicinu
Utjecaj Hipokrata i njegove škole na razvoj medicinske znanosti bio je jači i trajniji od utjecaja bilo koje druge medicinske škole. Taj utjecaj započinje već za života samog Hipokrata i dobrim dijelom traje i danas. Hipokrat je osnovao induktivnu, pozitivnu medicinu, oslobođenu praznovjerja; sistematizirao je čitavo iskustveno znanje svojega vremena, položio temelje liječničke etike, stvorio stručnu terminologiju koja se gotovo u cijelosti upotrebljava i danas, izradio kirurgiju koja je ostala nenadmašna do gotovo 19. stoljeća. Teško bi bilo pronaći liječnika koji je viša učinio za medicinsko učenje.

Sve do danas ostao je Hipokrat vrhunski autoritet u medicinskoj znanosti. U vremenima najvećih previranja u medicini, kada su se rušili medicinski nauci i rušili medicinski sustavi, ostala je hipokratska medicina uvijek nedirnuta. Najveći protivnici kulta medicinskih autoriteta nisu mogli, a da ne posustanu pred veličinom Hipokrata čiji su autoritet jedino priznavali. Tako je Hipokrat ostao do danas najveći učitelj medicine svih vremena koji s pravom nosi naziv "otac medicine".