Postoje tri tipa mišića u ljudskom tijelu, koji se razlikuju po svojoj strukturi i funkciji. To su poprečno-prugasti i glatki mišići te srčani mišić, koji je poseban i kategorija za sebe. Glatkim mišićima i srčanim mišićem ne upravljamo svjesno.

Poprečno-prugasti mišić tip je mišića kojeg nalazimo u uobičajenim tjelesnim mišićnim skupinama i mišićima koji se naziru ispod kože i održavaju nam skelet. Glatki mišići nalaze se u crijevima, mokraćnom mjehuru i krvnim žilama i pod izravnom su kontrolom autonomnog živčanog sustava, kojeg naša volja ne nadzire izravno.

Poprečno-prugasti su mišići izgrađeni od velikog broja stanica koje zajedno održava meko vezivno tkivo, koje okružuje vanjske rubove mišića formirajući ovojnicu. Mišićne su stanice (sarkomere) po prirodi vrlo izdužene, neke od njih dosežu i do 10 centimetara u duljinu i imaju tisuće jezgri; svaka od njih prima pojedinačno živčano vlakno formirajući tako strukturu poznatu kao neuro-mišićna ploča. Zapravo, duljina jedne mišićne stanice-vlakanca odgovara duljini samog mišića između dvije mišićne tetive. (Vanjska membrana mišićne stanice naziva se sarkolema, dok je citoplazma sarkoplazma.) U citoplazmi mišićnih stanica nalaze se dugi proteinski filamenti nazvani jednostavno miofilamenti. Miofilamenti su izgrađeni od tri vrste proteina (bjelančevina): tropomiozina koji ima podupiračku ulogu pri mišićnoj kontrakciji (danas se koristi i u rutinskim laboratorijskim pretragama), te aktina i miozina koji sudjeluju u samoj kontrakciji.

Aktin i miozin proteinske su molekule koje zajednički formiraju miofilamente. Živčani akcijski potencijal dolazi preko mišićne membrane do pojedinačnog vlakanca, te se od tamo kalcij ubacuje u sarkoplazmu dovodeći do klizanja aktina i miozina. Ležeći paralelno oni proizvode kontrakciju u mišiću tako što se glavice miozinskih molekula kližu privučene aktinskim molekulama.
Ova dva tipa filamenata drže se zajedno u mišiću po određenom rasporedu, što rezultira poprečnim križanjima koja se vide kad se mišić promatra kroz mikroskop.

Postoje dva tipa mišićnih vlakana: prvi je povezan s držanjem tijela te reagira sporije na podražaj, dok drugi tip posjeduje brzu reakciju na podražaj.

U glatkom mišiću vlakanca se ne drže zajedno u nekom pravilnom rasporedu, stanice su im kratke, te nema neke pravilne ispruganosti pod mikroskopom kao kod poprečno-prugastih mišića. Vlakanca mogu klizati jedno pokraj drugog. Glatki se mišići stoga kontrahiraju sporo, ali zato mogu ostati u takvom položaju dugo vremena. Na istezanje mogu odgovoriti stezanjem.

Srčane mišićne stanice su također mnogo kraće nego u poprečno-prugastih mišića ali posjeduju ispruganost pod mikroskopom. Svaka od ovih stanica ima svoj vlastiti ritam stezanja i istezanja, a kako su međusobno usko povezane jedna s drugom, tako se valovi kontrakcije šire preko svih njih, posjedujući uglavnom pravilan ritam koji započinje u srčanim stanicama najbržeg ritma, tzv. području sinu-atrijskog čvora. Ukoliko bi stanice ovog područja prestale odašiljati impulsni ritam, što se događa u nekim bolestima, ostale bi srčane stanice preuzele njihovu ulogu, ali u sporijem ritmu.

Stezanje voljnih (poprečno-prugastih) i glatkih mišića stimulirano je otpuštanjem neurotransmitera acetilkolina sa živčanih završetaka u neuro-mišićnoj ploči, na što se nastavlja promjena električnog potencijala u stanicama. U osnovi, energija potrebna za rad stanice koji uzrokuje kontrakciju mišića dobiva se cijepanjem fosfatnih veza prilikom pretvorbe adenozin-trifosfata (ATP), osnovne energetske molekule u tijelu, u adenozin-difosfat (ADP). Kontrakcija mišića na kraju za posljedicu ima skraćivanje cijelog mišića između dvaju njegovih tetiva, što dovodi do pomicanja kosti za koju su tetive spojene, i time do pokreta. U prosjeku, za puni je pokret u nekom zglobu potrebna maksimalna kontrakcija mišića, što sam mišić skraćuje za oko 60% od dužine pri mirovanju.

Autor: Ivo Knezović dr. med.